Na povratak američke blues pop pjevačice Beth Hart nakon lanjskog rasprodanog nastupa u klubu Boogaloo zagrebačka je publika trebala čekati tek malo više od godinu dana.
Ovaj put nastup je organiziran u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, a karte su planule jednako brzo kao i lani, što upućuje na njezinu veliku popularnost na ovim prostorima. U usporedbi s prošlogodišnjim koncertom, može se zaključiti kako glazba Beth Hart može funkcionirati u oba oprečna okruženja, iako joj je prirodnije leglo ono zadimljenog kluba nego ono formalnije u koncertnoj dvorani. Beth je tako već na pola sinoćnjeg nastupa pri izvedbi pjesme “Waterfalls” imala potrebu spustiti se među publiku kako bi se izgrlila i izljubila s posjetiteljima i osjetila bilskost i ljubav koje su bile prisutne, ali su djelovale konsternirano posjednute u stolce velike dvorane.
Vezano za samu setlistu, čini se kako se nikad ne može sa sigurnošću utvrditi što će iz svog kataloga stavljenog u gotovo jednakoj mjeri od autorskog materijala i obrada Beth izvući pred okupljene koju večer. Sinoć smo čuli neke od favorita kao što su “Better Man” posvećene svom mužu, “Baddest Blues”, “Bang Bang Boom Boom” i “Jazz Man”, a zatim i “Bottle of Jesus” s albuma “Leave the Light On” koja je, kako ju je pjevačica najavila, napisana u krizi prvog skidanja s alkohola ili “Love Is A Lie” koja je nastala nakon što je njenu staru majku napustio muž zbog djevojke iz iste ulice. U setu sačuvanom za završni dio koncerta u kojemu je Beth ostala sama za klavirom, bez pratnje benda koji je došao u istoj postavi kao i lani (Bob Marinelli na basu, gitarist Jon Nichols i bubnjar Bill Ransom), čuli smo i dvije iskrene posvete – jednu majci (“Mama, This One’s For You) i jednu Bogu (“Take It Easy On Me”), prije koje je u svom izravnom stilu Beth progovorila i o borbi protiv bipolarnog poremećaja od kojeg pati.
Ako u autorskom radu ne slijedi baš uvijek svoje najbolje instinkte, jedna stvar je neupitna, a to je da Beth Hart sluša izvrsnu glazbu i zna je kanalizirati kroz svoj sjajan glas pogonjen iskrenim emocijama, bez čega jednostavno nema dobre obrade. Sinoć je Beth šarala katalozima brojnih diva bluesa i soula, pa smo tako čuli “Ain’t No Way” Arethe Franklin, standard “Why Don’t You Do Right?” izvorno pripisan Kansas Joe McCoyju i Memphis Minnie, ako se ne varam, te u jednom od najboljih trenutaka koncerta furiozni gospel Lavern Baker u “Saved” koju je, kako kaže, otkrila na jednoj kompilaciji omiljenih pjesama Boba Dylana. “Chocolate Jesus” Toma Waitsa otprašila je prije nego se s bendom vratila na bis koji su činile još dvije obrade, “Natbush City Limits” Ikea i Tine Turner, te eksplozije emocija u “I’d Rather Go Blind” Ette James kojom je završen koncert već petnaestak minuta prije 22 sata kako bi ljubitelji glazbe stigli i u Tvornicu gdje je svirao Keziah Jones.
Beth je sinoć moćno potvrdila opravdanost svoje popularnosti. U jednom trenutku čvrsta je i samouvjerena poput kakve amazonke, a već u drugom djeluje krhko i na rubu pucanja pod jarmom životnih nedaća, pritom prezentirajući spektar osjećaja koji njezinu glazbu veže s bluesom i kad uhodane obrasce ovog izričaja ostavlja daleko iza sebe. Izravnost američke djevojke iz susjedstva, moćan glas i stas u kombinaciji s pomalo grandioznim pristupom kombiniranju bluesa i popa, slavne baštine i autorskog rukopisa, čine je magnetski privlačnom izvođačicom čije nastupe je grijeh propustiti. Inače, Beth je ove godine objavila i još jedan album s gitaristom Joeom Bonamassom, pa bi svakako bilo lijepo da se recimo dogodine u Zagreb vrati i u toj kombinaciji.