Svaki kadar u ovome filmu je remek-djelo filmske fotografije, no isto tako nemoguće je poreći i njegovu glavnu boljku, a to je golema zjapeća rupa na mjestu gdje bi u jednom djelu sedme umjetnosti trebala biti – radnja.
Kraj je 2018. i još jedna sezona fimskih nagrada je pred nama. Ako je suditi po prošlog tjedna objavljenim nominacijama za Zlatne globuse, iza nas je kvalitetom filmova rijetko mršava godina. Nominacije za najbolju dramu nose iznenađenja poput “Black Panther”, prvi superherojski blockbuster kojemu je uspjelo dospjeti u ovakva razmatranja, te “Bohemian Rapsody” i “A Star Is Born” koji bi inače bez problema svoje mjesto našli u kategoriji mjuzikla i komedije. Čak štoviše, potonji čak slovi i za jednog od glavnih favorita za osvajanje Oscara i pratećih nagrada iako je riječ o vjerojatno najlošijoj inačici već mnogo puta ispričane priče.
Ako se ijedan uradak u ovom trenutku suprostavlja glazbenoj drami Bradleyja Coopera s Lady Gagom u glavnoj ulozi kao izazivač u pohodu za nešto što bi predstavljalo vjerojatno najgore dodjeljenu nagradu za najbolji film u posljednjih nekoliko desetljeća, to je film “Roma” meksičkog redatelja Alfonsa Cuaróna, osvajača Oscara za najboljeg redatelja 2014. za film “Gravity”, čime je otpočeo niz u kojemu njegovi sunarodnjaci dominiraju u ovoj kategoriji do danas (četiri nagrade u posljednjih pet godina), a prilično je izgledno da će ga upravo on sam i nastaviti. Otegotnom okolnošću u pohodu “Rome” na ovogodišnje nagrade mogla bi se pokazati činjenica da je riječ o Netflixovom filmu, jer uradci streaming servisa su dosad imali težak put do osvajanja zlatnih statua.
Kritika je “Romu” ekspresno proglasila najboljim Netflixovim filmskim proizvodom ikad, filmom godine i uratkom za sva vremena, a nije teško vidjeti zašto. Svaki kadar u ovome filmu je remek-djelo filmske fotografije (koju, uzgred, potpisuje sam Cuarón), svaka scena odiše crno-bijelom nostalgijom koju autor priziva iz svojih sjećanja na djetinstvo u posveti sirotoj spremačici čiju priču o najtežim danima mladosti prati kroz dva sata ovog filma. Naći će se tu scena toliko potresnih da će vam jamačno zastati knedla u grlu, a iz zatravljenosti vizualnom estetikom se vjerojatno nećete uopće buditi. Usput će se dotaknuti i političkih previranja u Meksiku sedamdesetih godina, poput masakra El Halconazo, ali sve to ostaje tek popratnim sadržajem u oslikavanju života u jednoj kući kojoj jedna djevojka uporno čisti prilaz od psećeg dreka.
Sve navedeno po sebi je dovoljna preporuka za gledanje ovog filma, no isto tako nemoguće je poreći i njegovu glavnu boljku, a to je golema zjapeća rupa na mjestu gdje bi u jednom djelu sedme umjetnosti trebala biti – radnja. Bez nekog snažnijeg narativa i razrade likova koja je u ovom slučaju otežana jer glavna junakinja koju igra Yalitza Aparicio uglavnom šuti i ništa ne otkriva, film može djelovati poput tek doista lijepe razglednice ili poput ukusnog deserta bez nutritivne vrijednosti. Jest, lijepo je gledati ga i neće vam biti žao vremena, ali film treba biti više od toga. No, možda je ovakav pogled na filmsku umjetnost zastario, kad struka dodijeljuje Zlatne lavove filmovima poput ovoga, ili u ekstremnijem ovdašnjem slučaju pseudonaturalističkoj bljezgariji s još manje fabule, “Ne gledaj mi u pijat”.
Hoće li ljepota fotografije ove godine nadvladati glamur Lady Gage ne znamo, a nećemo otkriti niti na dodjeli Zlatnih globusa gdje “Roma” nije u glavnoj konkurenciji budući da je riječ o filmu na španjolskom jeziku, pa se tamo natječe samo kao strani film. Strpimo se i vidimo, pritom se nadajući da će se među ostalim kandidatima naći i konkretnijih filmskih ostvarenja.
Ocjena: 7/10
(Netflix, 2018)