Nigerski glazbenik i potencijalni dobitnik Grammyja nastupio je jučer treći put u Zagrebu.
Treći put u Zagrebu, prvi put pravi klupski doživljaj. Bombino je sinoć, nakon dva ukazanja na INmusic festivalu, izašao na pozornicu Vintage Industrial bara i na krilima Grammy nominacije za aktualni studijski album „Deran“, u devedeset minuta bacao prepun klub u plesnu meditaciju i zakopavao ih riffovima u pustinjski pijesak.
A sve to bez klasičnih afričkih „trikova“. U standardnoj formaciji dvije gitare-bas-bubanj, Bombinova glazbena filozofija ne uključuje prodavanje egzotike, lišena je svih onih perkusija, brassova, moćnih ženskih pratećih vokala, zavodljivih plesačica i svega onoga čemu smo, primjerice, svjedočili na nedavnom zagrebačkom koncertu njegovog pustinjskog suborca Femija Kutija. Bombino ne igra na sveobuhvatan opijajući groove koji opsjeda tijelo, njegova vizija je ogoljena, na tragu ostavštine Ali Farke Tourea. S bazom u bluesu, nigerski frontman nudi jednostavne rock, reggae i funk obrasce, vokalno začinjenim magičnim duhom Afrike.
U svemu tome, zvuk koji dopire s pozornice je promišljeno sirov, gitara spojena izravno u pojačalo, bez prispojenih suvišnih efekata, gradila je niz nepatvorenih glazbenih slika na kojima sve izgleda i zvuči iskreno, pa čak i u onim trenucima kada ovaj četveročlani bend smišljeno upada u predvidljive ritmove i repetitivne dionice.
Iako ne razumijemo niti riječ tuareškog narječja, Bombinova dječačka pojava na sceni i njegov konstantan poluosmijeh kao da ne sadrže nikakve posljedice izbjegličkog života, koji ga je vodio od Nigera, preko Alžira i Burkine Faso, natrag u Niger. Bol u tim pjesmama ne postoji, samo pritajeni optimizam sa stalno prisutnom melankolijom. Nije Bombino ni od previše riječi, uz samo jedan „thank you very much“, govoranciju prepušta basistu, koji nas je na kombinaciji engleskog i francuskog sve zajedno pozvao na jedan od njihovih koncerata u Africi. Redakcija Ravno do dna se zahvaljuje, nažalost, nemamo vremena.
Ništa zato, zasad nam je dušu dovoljno napunio „Imuhar“, taj briljantni komad pustinjskog bluesa s albuma „Nomad“, koji je prije pet godina izašao iz radionice Dana Auerbacha iz The Black Keysa. Bila je to ključna točka u karijeri Bombina, kada je njegov afrički senzibilitet upoznao tvrdu zapadnjačku blues/rock produkciju. Dobitna kombinacija, potvrdilo se to iznova i jučer u maglom obavijenoj Savskoj.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
