U povodu izlaska novog albuma Damira Avdića, objavljujemo portret ‘Bosanskog psiha’ iz pera Emira Imamovića Pirkea.
Demokratija je zabluda/podvala kapitalizma/kako bi organizovani kriminal/mogao nesmetano da djeluje/sloboda je prevara/laž revolucije/kako bi roblje marširalo u stroju/s uzdignutim bajonetima/istina je samo jedna/boli nas kurac za nesretne i jadne/istina je samo jedna/boli nas kurac za ponižene i slabe, pjeva Damir Avdić na albumu koji se zove Mein Kapital, a očekuje se i novo, prošireno izdanje njegove zbirke poezije pod naslovom Kuda sestro (Algoritam 2011.). Jedno je od drugog zapravo kod Avdića neodvojivo: stihove piše da bi ih, krajnje uslovno rečeno, uglazbio, a pitanje je tek što će se prvo objaviti – knjiga ili CD. A onda ide roman: nakon Na krvi ćuprije (2005.) i Enter džehenema (2009.), Kup šampiona će se pojaviti 2012. u Algoritmovoj biblioteci Mali Kalibar koju uređuje Kruno Lokotar. Dakle, CD ili zbirka stihova, pa proza i tako već sedam godina – otkako su posmrtni ostatci undergound scene nanovo otkrili visokog, mršavog Tuzlaka, upoznajući ga i kao Diplomatza, odnosno Bosanskog psiha.
Damir Avdić Graha (1964), puno je ime, prezime i nadimak pjesnika, prozaiste i gitariste koji poezijom zaokružuje zvuk vlastite, ogromne energije što izbija sa onog mjesta na kojem se sreću mozak, muda, obraz i srce: vitalni organi nekomformista. “U književnom časopisu Fantom slobode, uz koji je išao moj prvi album Od trnja i žaoka, stajala je i rečenica jedne novinarke koja je rekla kako ovaj album negira teoriju o važnosti produkcije za dobru pjesmu. To mi se jako dopalo”, rekao je Graha u jednom od rijetkih intervjua za hrvatske medije, a te dvije rečenice mogu predstavljati i, recimo tako, uputstvo za upotrebu albuma i koncerata Damira Avdića.
Njemu se, naime, nikako ne može desiti ono što su doživjeli članovi nekog ovdašnjeg – hrvatskog, srpskog, bosanskog, nije važno – mladog, ambicioznog banda u razgovoru sa, navodno, zbilja bitnim engleskim producentom. On im je, nakon što je preslušao snimak rekao: “Vi zvučite kao band iz Londona”. Samo što to nije bio kompliment. “Ali vi niste iz Londona, a takvih kao vi ovdje ima na stotine, ako ne i više”.
Za organizirati Grahin koncert – pjesničku večer sa distorzijom – ne treba kamion. On će donijeti gitaru, domaćin osigurava pojačalo, zvučnike i mikrofon. Ako nema bine – nije nikakav problem. Avdić, naime, ne nastupa – izvodi bijesne gliste, rekli bi u njegovom rodnom kraju – već oblikuje misli svojih slušatelja, svađa se sa njihovim emocijama i pomaže im da konačno shvate koji je dan, mjesec, godina i stoljeće. Bratstvo jedinstvo je završilo na dva floora/pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima/na kojem od ta dva floora/ti igraš/pičko jedna nostalgična/jebo ti Bijelo dugme majku/jebo ti Lepa Brena majku/jebo ti Džoni Štulić majku/jebo ti Paket aranžman majku/jebo ti komunizam i svastiku i majku/Bratstvo jedinstvo je završilo/vrijeme je da se upoznamo/onakvi kakvi stvarno jesmo.
Nije se, ako je neko krivo pomislio, nekadašnji frontman grupe Rupa u zidu nakačio narodu na emocije, pokušavajući publici amputirati sjećanje na neki svijet u kojem su živjeli. On samo – da samo, kao da je malo – razdvaja uspomene od ideologije. “Nostalgija je normalna stvar, ali na ovim prostorima se radi o ideloškoj nostalgiji, a to je idiotizam i zabluda, pa mi se gadi da netko mladim ljudima prodaje neku svoju nedovršenu priču i time ih sputava, tjerajući ih da žive u nekom tuđem sjećanju. Mladi ljudi imaju danas svoj svijet, svoju glazbu, svoje bendove i što im itko ima prodavati nostalgiju za 80-ima. Možda će današnji mladi ljudi biti nostalgični za ovim vremenima, a bitno je da urade nešto svoje. Niti je prije sve bilo dobro, niti je danas sve loše”, rekao je. Dalje>>