…dan kada će pjesme grupe Šumski odzvanjati nekim puno većim koncertnim prostorima.
Za početak moram spomenuti da je ovo već četvrti tekst o grupi Šumski koji pišem u posljednjih nekoliko mjeseci pa ću se u njemu vrlo vjerojatno ponavljati iliti potkradati samoga sebe. Posao mi, istini za volju, olakšava činjenica da Šumski spada među one rijetke, toliko dragocjene bendove koji svoje pjesme svaki put izvedu barem malo drukčije, posebno u usporedbi sa studijskim izvornicima.
Povratku na ‘mjesto zločina’, točnije klub KSET nakon 14 godina, nije prisustvovao dio postave s posljednjeg zagrebačkog nastupa u Močvari, zbog čega su zazvučali malo žešće i ‘garažnije’, s više naglaska na gitare Marina Jurage i Franje Glušca te trubu Igora Pavlice, posebno u instrumentalnim, dobrim dijelom improviziranim dionicama.
No, ‘ajmo od početka – KSET je bio korektno popunjen, no teško se bilo oteti dojmu da su zaslužili puno više publike, pogotovo nakon albuma kao što je “Ostrvo ledenog kita”, najboljeg izdanja njihove u diskografskom smislu izuzetno nepredvidive i originalne karijere. Kvalitetom iznimno ujednačena set-lista bazirala se na aktualnom materijalu uz očekivani presjek minulog rada, što znači da su se uz “YouTube hit” i povratnički singl “Prijatelji se sele na selo”, “Djedicu” ili “Jednog dana” našli i vremešni ubodi “Ubićemo”, “Safari” ili “Baba spava”.
Boje prethodne ploče “Ronioci” branile su stvari poput “Točka G”, osobno mi jedne od njihovih slabijih pjesama koju je briljantna međuigra tandema Juraga-Glušac i gotovo telepatska povezanost basista Kornela Šepera i bubnjara Viktora Krasnića smjestila pri sam vrh sinoćnjeg nastupa. Isto vrijedi i za previše popističnu “Pravi izlaz” koju su iz dvorišta jednih Vještica poveli na putovanje čije su postaje bile i afrobeat i ska i post-rock i free jazz i tko zna što sve ne.
Pavličina truba, ponajprije u za bis ostavljenoj naslovnoj pjesmi, čitavu zvučnu sliku povremeno je razarala free jazz mahnitanjem, dok je čelistu Stanku Kovačiću pripala uloga slična onoj koju je u Velvetima imao John Cale.
Ted Milton je, zahvaljujući čudima moderne tehnologije, svoj James Chanceovski saksofon na “Melankoliji” odsvirao ‘na daljinu’, a kulminaciju koncerta dobili smo pri samom kraju kada su odsvirali krautrock na sedativima zvan “Duh mladih na verandi”, s “Ostrvom ledenog kita” nas podsjetili na svu genijalnost Haustorovog “Trećeg svijeta”, a i poslali na barikade ljutitom “Zidovi”.
U tim trenucima kroz glavu mi je prolazio stih iz “Jednog dana” koji sam posudio i za naslov; u KSET-u se stvarno činilo da je “taj dan blizu”, dan kada će spomenute pjesme odzvanjati nekim puno većim koncertnim prostorima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
