Aktualnim, trećim singlom „Kiss And Goodbye“, ali i koncertnom turnejom, grupa Kasabian promovira svoj uspješni i hvaljeni album „Velociraptor“. Njihov doprinos brit pop glazbi prepoznali su i organizatori Brit Awardsa, uvrstivši ih u kategoriju za najbolju britansku grupu. Hoće li u konkurenciji s također nominiranim grupama: Artic Monkeys, Chase & Status, Coldplay i Elbow pobijediti baš oni, saznat ćemo 21. veljače.
Zahvaljujući prošlom albumu „West Ryder Pauper Lunatic Asylum“ (koji je samo u Velikoj Britaniji prodan u 730 000 primjeraka), nagrada za najbolju grupu na Brit awardsima ih nije mimoišla, baš kao ni za najbolji album po izboru magazina Q i magazina NME te nominacija za Mercury Prize. Uglavnom, Tom Meighan (vokal), Sergio Pizzorno (gitara, klavijature), Chris Edwards (bas), Ian Matthews (bubnjevi), njihov novi gitarist Jay Mehler i američki producent Dan „The Automator” Nakamura (poznat i po suradnji s Gorillaz) kreirali su „čudovište“ i nazvali ga “Velociraptor”.
Inspiracija za taj novi album i 11 novih pjesama, stigla je jedne noći u Sergeovom novom domu, u Leicestershireu.
“Imao sam stari jukebox i jedne sam noći bio budan do šest sati ujutro. Slušao sam sve od Elvisa do Chemical Brothersa. Pomislio sam, zamislite kako bi bilo da imate album koji biste mogli slušati u bilo koje doba dana i koji bi nizao samo jednu odličnu pjesmu za drugom“, tvrdi Sergio Pizzorno.
Stoga ni ne čudi što pri pomnijem slušanju čujete tragove Nirvane, Led Zeppeline, Boards Of Canada…ali opet je to stopostotni Kasabian. A što Sergio kaže o pjesmama i radu na albumu…
Vratili ste se s četvrtim albumom. Što mislite o ovom novom smjeru u životu Kasabiana?
Sergio Pizzorno: Radili smo onako kako treba. Bolje se slažemo kao band. Pjesme, glazba i nastupi uživo su bolji. Nije kao kad smo izdali prvi album, tad su svi bili sumanuti. Unatoč tome što smo napravili četiri albuma, osjećamo kao da smo tek počeli. Imamo iza sebe toliku povijest, ali opet idemo dalje što je odlično. Kad razmišljam o Stonesima, Beatlesima ili sličnim bendovima, njihovi najbolji albumi su došli kasnije, nisu to bili prvijenci. Pomislio sam: „Ok, to je zanimljivo, ali što je sljedeće?“ Zato sam uzbuđen oko ovoga albuma. Zanima me gdje idemo.
Je li veza među članovima benda jača nego ikad?
Sergio Pizzorno: Mi smo se upoznali u školi, poznajemo se godinama, još od vremena kada smo imali 10, 11 godina, i svima smo pričali da ćemo pokoriti svijet i to je bilo nešto kao uklapamo se u smjer svih drugih koji su došli prije nas. Dinamika je, recimo, ista od 1997. i dovela nas je do ovdje, nije se ništa promijenilo.
Zašto vam je baza još uvijek u Leicesteru?
Sergio Pizzorno: Naši prijatelji i obitelji još tamo žive. Znate, nema tih spomenika na zemlji koji su bolji nego što je ondje…Volio bih da ne žive ondje tamo već na Barbadosu ili nekom sličnom mjestu, ali eto oni žive u Leicesteru pa i ja ondje živim. Ne bih ih mogao samo ostaviti ondje.
Gdje pišete pjesme?
Sergio Pizzorno: Pjesme za svaki album napisao sam na ormariću u nekoj kući. U kući je nastalo sve, od prve pjesme pa do snimanja albuma. Drugi album smo snimili u Rockfield studiju, ali opet sve demo snimke i ostale pjesme sam napisao na različitim ormarićima. S albumima su kuće postajale malo veće, ormarići također, ali opet to su isti ormarići. Zapravo ne volim studije, smatram ih poslom. Ima nešto u njima – pretpostavljam samoća – da sam tamo u sobi i da samo sjedim. Pretpostavljam da nema osjećaja kao da zapravo radiš nego te podsjeća na to u smislu: „Oh ne, moraš biti kreativan. Platio si studio i nemaš ideja? Što ćemo sada?“
Bilo gdje kod kuće, samo dođem i postoji tendencija da nešto napravim. Inspiracija mi dođe u bilo koje vrijeme, ponekad je nema, a onda dođu dani kada samo tako nastanu tri ili četiri pjesme, jednostavno nikad ne znate što će biti.
Kako glazba utječe na vaš obiteljski život?
Sergio Pizzorno: Amy, moja predivna žena, puna je razumijevanja. Dok smo radili na ovom albumu, dobio sam dijete i to me na mnogo načina fokusiralo. Bilo je trenutaka poput : „Ok imam samo nekoliko sati, bolje da odem do ormarića i vidim što se događa“. Morao sam, bilo je to kao: „Dobio si ovo vrijeme, sada odi i učini nešto!“ I upalilo je. Album je napisan u šest mjeseci, ok nekoliko pjesama, ali uistinu nije trebalo mnogo vremena da se napišu i smiksaju pjesme. Vjerujem da je to vjerojatno zbog djeteta. Razmišljate na način: „Dijete se budi, bolje da požurim i završim stih jer moram pripremiti mlijeko“, ako me razumijete? Nije mi jasno što sam radio prije rođenja djeteta. Mogao sam napraviti mnogo. Nisam radio ništa, moram priznati. Ipak nedostaje mi da ništa ne radim. Moram to reći. Postoje trenuci kada ništa ne želite raditi, a uvijek ima nešto za raditi. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
