Sinoćnji zagrebački koncert u Areni bio je kruna koncertne promocije novog albuma ‘U sali lom’ Bajage i Instruktora.
Kako se ono moderno kaže? Okrestrirana kampanja? Specijalni medijski rat? Tako nekako. To bolje znaju kolege koje prate dnevnopolitička zbivanja. No kako god, jednom od toga, ili i jednom i drugom smo svjedočili ovog ljeta kad je uobičajenu sezonu kiselih krastavaca prekinuo niz vijesti o Momčilu Bajagiću Bajagi.
Brojne braniteljske udruge proistekle iz Domovinskog rata okomile su se tada na tog legendarnog ‘gospodina ex-Yu rokenrola’ čija promotivna turneja albuma „U sali lom“ je upravo bila u jeku po Hrvatskoj. Blebnula se odnekud neprovjerena priča kako je Bajaga pjevao četničke pjesme u Kninu tamo negdje u devedesetima. Provjerena ili ne – u tom trenutku nije bilo bitno, bilo je bitno samo postupiti po onom starom gebelsovom PR naputku da ako laž ne funkcionira ni nakon što je ponovljena tisuću puta, da je treba ponoviti tisuću i prvi put, jednako uvjerljivo kao što je bilo plasirano i prvog puta. A potom su slijedili kojekakvi ‘stiskavci’ tih brojnih udruga na razne lokalne promotore, koji su tog ljeta bukirali Bajaga, da se istom otkaže gostoprimstvo. Uspjelo im je to jedino u Karlovcu na Danima piva i čini se da jedino što su toj manifestaciji učinili jest medvjeđa usluga, a to je da će morati proteći puno vode Koranom, Kupom, Dobrom i Mrežnicom da se spere ljaga tog poteza. Kad je ljetos na red došao Varaždin i njegov Špancirfest, tamošnji menadžment je odolio toj vrsti pritiska, nakon čega je neslavno propao svaki novi pokušaj osujećivanja Bajaginih nastupa po Hrvatskoj, a time dakako i sramoćenje koje bi nužno išlo u korak s tim – dakako, internacionalno sramoćenje.
Ono što ne piše u gebelsovom propagandnom naputku jest to da konstantno postoji rizik da 1001. put ponovljena laž ne mora nužno i upaliti. Možda i piše, ali oni koji su ljetos krenuli Bajagi pomrsiti račune to nisu čitali. U tom slučaju, 1001. put izgovoreno nečije ime u bilo kojem kontekstu, ostaje jedino 1001 puta ponovljena besplatna reklama. Na krilima te besplatne ljetne reklame (da samo reklame, cijele orkestrirane kampanje!) Bajagino osvajanje Zagrebačke arene nije uopće bilo pitanje mogućnosti, već pitanje trenutka. Isti ugođaj imala je ljubljanska publika u Areni Stožice, kao i domaća beogradska u Kombank Areni prošle jeseni, pa zašto bi zagrebačka bila zakinuta kraj onako lijepe Arene na Laništu? U međuvremenu je objavljen i koncert iz Pulske arene održan ljetos, kao što je ostvareni i zapažen vokalni duet s Miletom Kekinom na njegovoj solo ploči. Dakle, Bajaga je u Zagreb došao pobjednički, da ne kažem, gospodski, i održao najveći samostalni, dvoipolsatni, koncert u hrvatskoj metropoli u svojoj karijeri koja obuhvaća četiri desetljeća.
U Areni je očekivano bio lom, manje na novom repertoaru, više u trenucima izvođenja zimzelenih hitova koji se iz generacije u generacije jednostavno zapeku u kolektivnu memoriju i od tamo ne odlaze. Nije Arena bila puna, ali oko deset tisuća se sigurno okupilo i ono što je bilo fascinantno jest bila količina mlade tinejdžerske publike, koja je zdušno pjevala „Godine prolaze“, „Plavi safir“, „Verujem – ne verujem“ i ostale pjesme koje su nastale dvadeset godina prije njihova rođenja i koje su, eto, i svojim tekstovima prokleto aktualne na ovom jednako prokletom brdovitom Balkanu. Pjevali su ti tinejdžeri zdušno i „Kad hodaš“, evergrin Riblje čorbe koji je Bajaga napisao i koji je sinoć odjekivao tom Arenom.
Eto, kad nije uspjela ‘velika razmjena’ koja je prije pet-šest godina trebala označiti konačni ‘kraj rata’, tj. da u Beogradskoj areni nastupi Prljavo kazalište, a u zagrebačkoj vice versa Riblja čorba, onda je eto Bajaga taj koji je nonšalantno i na sveopće oduševljenje raspjevane publike transcedentno ‘uveo’ Čorbu u Arenu. Naravno da mu to nije bila primarna namjera. „Kad hodaš“ je potpuno apolitična pjesma iz Čorbina opusa i zasluženo pripada njemu kao autoru i izvođaču, čak i više nego Bori Đorđeviću, ali eto, autor ovih redaka se prisjetio nekih ne tako davnih pokušaja da se ‘rat između dvije susjedske zemlje konačno okonča’, prije nego li se opet pokrenuo i rasplamsao, na sreću ograničenim, simulacijskim, medijskim, sredstvima, jer neka druga, konkretna materijalna, na sreću nema ni jedna ni druga zemlja. Jebiga, pravi rat je skup hobi.
No izostavimo li tu osobnu digresiju, tamo gdje političarima ide jako dobro po pitanju otvaranja rana, Bajagi već godinama ide još bolje u suprotnom procesu, dakle u zacijeljivanju. Zacjeljivalo je i sinoć u Areni. Masovno. Uz pjesme i staru školu ex-Yu rocka u kojoj su pored Bajage i njegovi ‘vječni’ Instruktori, u prvom redu Žika (nikad loše volje) Milenković, Saša Lokner i Miroslav Cvetković kojima se povremeno pridruživao i naš Davor Rodik na pedal steelu i gitari. Možda najiscjeljujući najemotivniji momenti su se dogodili na bisu kada je Bajaga samo uz Lokenrovu pratnju, ali i vokalnu pratnju cijele dvorane izvodio „Ruski voz“ i „Tamaru“ prije nego li je sve podcrtano sa „Samo nam je ljubav potrebna“.
Možda ekipa koja se bavi ‘orkestriranim kampanjama’ i nije tako loše odabrala Bajagu za metu, jer likovi koji u jednoj večeri masovno pobude ljubav i pozitivne emocije u ljudima su najveća smetnja pobornicima ‘nepremostivih razlika’ i hraniteljima raznoraznih mržnji i netrpeljivosti. Dođe tako jedan Bajaga i pomrsi im konce jer na kraju ne da svi u deliriju pjevaju Lennonov i McCartneyev stih „All You Need Is Love“, već i vjeruju u njega. Zajebano je još uvijek o ljubavi pjevati na Balkanu. A taj Bajaga to uporno radi.
Jedino što je autoru ovih redaka konstantno ometalo pažnju bio je izuzetno loš, gotovo improviziran, video program. Mislim da je Deep Purple, u istoj toj Areni nedavno imao valjda jednako loš, ako ne i lošiji, što je stvarno čudna navada, da u najvećem koncertnom prostoru u gradu, prijenos na video zidovima bude najlošiji. No sumnjam da je publici to previše smetalo, pjesme po koje su došli bile su jače od bilo kakvih smetnji.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
