Sinoć je u Lisinskom rođena ljubav između norveške dark folk atrakcije Wardruna i domaće publike na njihovom premijernom nastupu u Hrvatskoj.
Karte za sinoćnji premijerni hrvatski nastup dark folk skupine Wardruna iz norveškog Bergena planule su ekspresno i do samog početka koncerta vodio se rat za svaku zalutalu ulaznicu viška koja bi se mogla pojaviti u opticaju. Nakon koncerta možemo samo reći da je hype i više nego opravdan, jer riječ je o projektu koji je svojim grandioznim zvukom i moćnom izvedbom oduševio sve one koji su popunili i posljednju sjedalicu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Priča kaže kako su Wardrunu početkom stoljeća osnovali pjevači Einar Selvik i Gaahl, obojica prethodno članovi black metal benda Gorgoroth u namjeri da se posvete istraživanju nordijske glazbene povijesti i kulture. Prvi album izdaju 2009., a do šire publike probijaju se radom na glazbi za dramsku seriju History Channela “Vikings”, što njihovu ploču “Ragnarok”, treću iz niza “Runaljod” dovodi na sam vrh Billboardove ljestvice world music izdanja.
Premda se Wardruna koristi akustičnim glazbalima daleko izvan bilo kakvih konstrukcija rock instrumentarija, njihovu sljedbu velikim dijelom čine ljubitelji heavy metala, pogotovi oni sa sklonostima prema sjevernim strujanjima unutar žanra, pa je sasvim sigurno da se u Lisinskom nikad nije moglo vidjeti više brada, pletenica i pletenica u bradama nego sinoć. Jedna od poveznica svakako je sklonost ove publike prema epskom zvuku koji je sinoć dvoranom doslovno grmio.
Taj zvuk prvenstveno počiva na velebnim vokalima Selvika i njegovog ženskog parnjaka Lindy Fay Helle, koji su svak na svoj način ekspresivni i sjajno se nadopunjuju odvlačeći slušatelja u bespuća poganske prošlosti kontinenta. Nadopunjuje ih temeljni ritam udaran o bubnjeve od jelenje kože, te dodatni tonovi ekstravagantnih puhačih instrumenata kao što su rogovi ili dugačkog lura koji dolazi u drvenoj i brončanoj varijanti. Potonji su posebno efektni, pa ih bend koristi za otvaranje nastupa u invokaciji “Tyr”, kada u paru dominiraju pozornicom svojim zastrašujućim dubokim zvukom, ali i vizualno, budući da izgledaju kao neki čudovišni tromboni iz kakve steampunk fantazije.
Rasvjeta nastupa uglavnom je minimalistična uz rijete nalete bljeskova stroboskopa, ali veći dio koncerta uglavnom je odsviran u mračnom okružju u kojemu je nažalost iz novinarskih pozicija počesto bilo teško upratiti sva davna glazbala poput drombulja i raznih lira na kojima su izvođači smjerno muzicirali, pa nam nije preostalo drugo do prepustiti se veličanstvenom zvuku koji je iz njih izlazio.
Selvik kao frontmen nije prekidao nastup obraćanjima publici sve do samoga kraja koncerta kada je vidno ganut toplim prijemom zahvalio publici i objasnio određene postulate svog benda koji, kaže, nije tek romantiziran pogled u prošlost već pokušaj iznalaženja novih pjesama u tradiciji koja danas odumire. Publika je osjetila iskrenost njegove dirnutosti prijemom, pa je nakon službenog kraja s “Helvegen” uzvratila još jače te, podignuvši se na noge u ovacijama i moćnim hukom zacementirala obostranost ljubavi koja se rodila na sinoćjem na prvom susretu. Selviku nije preostalo drugo nego odužiti se bisom u kojemu je izvedena “Snake Pit Poetry” napisana za “Vikings”.
“Izgleda da ćemo morati dolaziti ovdje češće,” rekao je Selvik u svom obraćanju. U to nema sumnje, ali kad se pročuju dojmovi od sinoć, Lisinski neće biti dovoljno velik da primi njihovu publiku. Trebat će nam veća dvorana, ali teško da će ikoja moći razviti njihov zvuk besprijekorno poput Lisinskog sinoć.