Krajem prošle godine Nenad Marić alias Kralj Čačka objavio je svoj drugi studijski album ‘Spusti svetlost na put’.
Album je s malim zakašnjenjem došao u moje ruke i svakako zaslužuje pažnju. Ustvari, nekako je cijela priča između Kralja Čačka i mene priča sa zakašnjenjem. Iako mi je ušao u fokus još 2014. po objavi singla „Moj avatar“ na YouTubeu privukavši me originalnom izmještenom distopijskom poetikom, njegov debitanstki album dobio sam uistinu prekasno da bih ga recenzirao (možda sam i trebao, bez obzira na sve). S intervjuima je pak išlo još teže. Prilikom prvog dolaska u Zagreb 2015. u Vintage Industrial Bar gdje je Kralj Čačka nastupao s grupama Sleepyheads i Moskau, ‘izvukao’ se od intervjua pravdajući se umorom od puta, da bi se druga, i taj put uspješna, šansa ukazala pred drugi dolazak u zagrebačku Močvaru dvije godine kasnije. U duhu takve karme, možda nisam ni očekivao da će mi album „Spusti svetlost na put“ doći na vrijeme.
Iako je riječ o drugom album Kralja Čačka, ne radi se u potpunosti o novom materijalu. Neke od pjesama poput „Stoj Kolega“ (sjećam se njene izvedbe iz Vintage Industriala 2015. op. a.) i „Pad u Ljigu“ datiraju maltene iz perioda nastanka prvog albuma, kao što su neke druge izbrušene na koncertima, dok su samo „Rolaj“, „Sklonio sam se od ljudi“ i „Svetle stvari“ uistinu nove. No i pored toga „Spusti svetlost na put“ je izvrsno ujednačeno djelo, bez nelogičnosti i praznog hoda – djelo koje čak i više od prvijenca ukazuje na autorsku i glazbenu potentnost Kralja Čačka.
On bez problema krstari kroz različite stilove, ponajviše se zadržavajući u bluesu, no bez problema poseže i za jazzom smještajući taj svoj šaroliki izričaj u zvučni pejzaž nekog izmaštanog croonerskog ambijenta iz nedefinirane prošlosti. U neku ruku poput Toma Waitsa ili Boba Dylana, Kralj Čačka poseže za tom nekom disonancom prošlosti kojom u konačnici dobiva na bezvremenskom ugođaju cijelog albuma, što je dakako narativ unutar kojeg mogu djelovati uistinu talentirani pojedinci.
Unutar takvih glazbenih okvira i njegovo poetsko viđenje moderne srpske svakodnevice uspješno otvara mnoge zakučaste situacije. Marić uspješno secira radnu svakodnevicu („Nizbrdo pravo“, „Stoj kolega!“) čija bizarnost nosi u sebi čak i elemente humora, ulazi u pakao osobnog egzistencijalizma („2 minuta sreće, 3 minuta smisla“ i „Pad u Ljigu“), bilježi sveopći egzodus radno sposobne generacije („Mama kupi mi propeler“), uranja u potpuna emotivna potonuća („Sklonio sam se od ljudi“, „Zašto su tvoje oči prazne“), sve do, gotovo religijskih, vapaja za životnim poboljšanjem („U mraku strah“ i „Spusti svetlost na put“), također uspijevajući u taj noir ukopiti i bljeskove nekih neispunjenih mladalačkih hirova („U Istanbul“).
Ne bih Kralja Čačka olako htio porediti s Balaševićem, prvenstveno je riječ o drugačijem narativu i pristupu. Nenad Marić je također ta vrsta suverenog originala svoje vrste i ne bi posjedovao magnetizam da je kojim slučajem svoju formulu oslonio na nečiju tuđu, no činjenica jest posjeduje tu neku ‘balaševićevsku’ crtu držanja slušateljevog fokusa na glazbu, s bitnim odmakom u smislu da se doima kao da je prirodno glazbeno podneblje Kralja Čačka izmješteno negdje na američkom jugu, a ne na Balkanu. Upravo time radi jasnu distancu između sebe i bilo kojeg ‘igrača za mase’. Tko nije spreman na iznenadni urlik električne gitare ili sumanutu džezističku eksploziju benda, koji kao da u tom trenutku digne pobunu i protiv ‘svog vođe’, takvom tj. takvoj nije ni namijenjen ovaj album.
No i pored toga, Kralj Čačka posjeduje još jednu osobinu koja ga izdvaja, a to je da koliko bio u stanju zaroniti u distopijsku crninu bez svjetlosti na obzoru, toliko u sebi posjeduje i određeni kabaretski nerv – osjeća publiku i zna kako pristupiti izbjegavajući hermetične slijepe ulice u komunikaciji. Ukratko, uvući će vas glatko u svoju priču, a nagrada leži u tome što priča nije šuplja. Uz to, okupio je prilično dobar i smion bend oko sebe koji nije samo pratnja, već živi element, produžena ruka njegove smislene komunikacije u ovom vremenu u kojem nas besmisao kovitla i baca u anksioznost. Upravo je najveća moć Kralja Čačka da i iz grotla vlastite anksioznosti, u kojoj se lako prepoznajemo, izuzetno smisleno i emotivno zazove svjetlost.
Ocjena: 8/10
(Pop Depresija, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
