Kralj Čačka ‘Spusti svetlost na put’ – vapaj iz balkanskog grotla

Krajem prošle godine Nenad Marić alias Kralj Čačka objavio je svoj drugi studijski album ‘Spusti svetlost na put’.

Kralj Čačka ‘Spusti svetlost na put’

Album je s malim zakašnjenjem došao u moje ruke i svakako zaslužuje pažnju. Ustvari, nekako je cijela priča između Kralja Čačka i mene priča sa zakašnjenjem. Iako mi je ušao u fokus još 2014. po objavi singla „Moj avatar“ na YouTubeu privukavši me originalnom izmještenom distopijskom poetikom, njegov debitanstki album dobio sam uistinu prekasno da bih ga recenzirao (možda sam i trebao, bez obzira na sve). S intervjuima je pak išlo još teže. Prilikom prvog dolaska u Zagreb 2015. u Vintage Industrial Bar gdje je Kralj Čačka nastupao s grupama Sleepyheads i Moskau, ‘izvukao’ se od intervjua pravdajući se umorom od puta, da bi se druga, i taj put uspješna, šansa ukazala pred drugi dolazak u zagrebačku Močvaru dvije godine kasnije. U duhu takve karme, možda nisam ni očekivao da će mi album „Spusti svetlost na put“ doći na vrijeme.

Iako je riječ o drugom album Kralja Čačka, ne radi se u potpunosti o novom materijalu.  Neke od pjesama poput „Stoj Kolega“ (sjećam se njene izvedbe iz Vintage Industriala 2015. op. a.) i „Pad u Ljigu“ datiraju maltene iz perioda nastanka prvog albuma, kao što su neke druge izbrušene na koncertima, dok su samo „Rolaj“, „Sklonio sam se od ljudi“ i „Svetle stvari“ uistinu nove. No i pored toga „Spusti svetlost na put“ je izvrsno ujednačeno djelo, bez nelogičnosti i praznog hoda – djelo koje čak i više od prvijenca ukazuje na autorsku i glazbenu potentnost Kralja Čačka.

On bez problema krstari kroz različite stilove, ponajviše se zadržavajući u bluesu, no bez problema poseže i za jazzom smještajući taj svoj šaroliki izričaj u zvučni pejzaž nekog izmaštanog croonerskog ambijenta iz nedefinirane prošlosti. U neku ruku poput Toma Waitsa ili Boba Dylana, Kralj Čačka poseže za tom nekom disonancom prošlosti kojom u konačnici dobiva na bezvremenskom ugođaju cijelog albuma, što je dakako narativ unutar kojeg mogu djelovati uistinu talentirani pojedinci.

Unutar takvih glazbenih okvira i njegovo poetsko viđenje moderne srpske svakodnevice uspješno otvara mnoge zakučaste situacije. Marić uspješno secira radnu svakodnevicu („Nizbrdo pravo“, „Stoj kolega!“) čija bizarnost nosi u sebi čak i elemente humora, ulazi u pakao osobnog egzistencijalizma („2 minuta sreće, 3 minuta smisla“ i „Pad u Ljigu“), bilježi sveopći egzodus radno sposobne generacije („Mama kupi mi propeler“), uranja u potpuna emotivna potonuća („Sklonio sam se od ljudi“, „Zašto su tvoje oči prazne“), sve do, gotovo religijskih, vapaja za životnim poboljšanjem („U mraku strah“ i „Spusti svetlost na put“), također uspijevajući u taj noir ukopiti i bljeskove nekih neispunjenih mladalačkih hirova („U Istanbul“).

Ne bih Kralja Čačka olako htio porediti s Balaševićem, prvenstveno je riječ o drugačijem narativu i pristupu. Nenad Marić je također ta vrsta suverenog originala svoje vrste i ne bi posjedovao magnetizam da je kojim slučajem svoju formulu oslonio na nečiju tuđu, no činjenica jest posjeduje tu neku ‘balaševićevsku’ crtu držanja slušateljevog fokusa na glazbu, s bitnim odmakom u smislu da se doima kao da je prirodno glazbeno podneblje Kralja Čačka izmješteno negdje na američkom jugu, a ne na Balkanu. Upravo time radi jasnu distancu između sebe i bilo kojeg ‘igrača za mase’. Tko nije spreman na iznenadni urlik električne gitare ili sumanutu džezističku eksploziju benda, koji kao da u tom trenutku digne pobunu i protiv ‘svog vođe’, takvom tj. takvoj nije ni namijenjen ovaj album.

No i pored toga, Kralj Čačka posjeduje još jednu osobinu koja ga izdvaja, a to je da koliko bio u stanju zaroniti u distopijsku crninu bez svjetlosti na obzoru, toliko u sebi posjeduje i određeni kabaretski nerv – osjeća publiku i zna kako pristupiti izbjegavajući hermetične slijepe ulice u komunikaciji. Ukratko, uvući će vas glatko u svoju priču, a nagrada leži u tome što priča nije šuplja. Uz to, okupio je prilično dobar i smion bend oko sebe koji nije samo pratnja, već živi element, produžena ruka njegove smislene komunikacije u ovom vremenu u kojem nas besmisao kovitla i baca u anksioznost. Upravo je najveća moć Kralja Čačka da i iz grotla vlastite anksioznosti, u kojoj se lako prepoznajemo, izuzetno smisleno i emotivno zazove svjetlost.

Ocjena: 8/10

(Pop Depresija, 2018.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X