Teško je nekome tko nije obožavatelj objasniti osjećaj ushićenja pred odlazak na koncert Toola, prvi u našoj relativnoj blizini od davne 2007. Dan prije koncerta blagu nevjericu da će se uopće odviti pomete euforija golemih očekivanja za koju znate da će u 90 posto slučajeva rezultirati razočaranjem, ali je svejedno ne možete spriječiti. Tool je jedan od onih bendova u preostalih 10 posto, a to su potvrdili i svojim nastupom u Beču.
Pomalo ironično, Tool prema svojim fanovima nema milosti, ali gotovo beziznimno će im priuštiti vrhunsko audio-vizualno zadovoljstvo, jer je i jednima i drugima najbitnija muzika. Baš zato im publika ukazuje golemo poštovanje, čak i ako dođe do fizičkog nasilja. Pravila su jasna: nema pušenja, nema fotkanja, nema snimanja, nema penjanja na stage. Ovo zadnje je neki optimist naučio na teži način na koncertu 1997. kada je pokušao zagrliti Maynarda Jamesa Keenana, a ovaj ga prebacio potezom iz brazilskog ju-jitsua, omotao mu mikrofonski kabel oko vrata i držao ga u klinču ostatak pjesme. Kasnije je komentirao da je sigurno najgore bilo njihovom frendu Haythamu koji je gostovao na pjesmi “Pushit” i morao pjevati ne samo uz tremu, nego i uz hostilnu situaciju pola metra od sebe. Za one koji ne znaju da Tool nije bend koji se ometa, u Beču su upozorenja bila isprintana i polijepljena po WC-ima, ulazima i tribinama i moram priznati da je bilo nevjerovatno vidjeti punu dvoranu Stadhalle u mraku, bez LED osvjetljenja iz mobitela, koncentriranu na ono što se događa na pozornici i na onaj veliki, a ne na na svoje sitne ekrane. A na pozornici smo imali što vidjeti.
Nakon zagrijavanja s francuskim Fiendom, točno na vrijeme, u 20:45, sve se pogasilo, spremno da otpočne spektakl. Maynard po običaju nije stajao u prvom redu, nego na uzvišenom stražnjem dijelu pokraj bubnja kojim upravlja nadmoćni Danny Carey, a gitarist Adam Jones i basist Justin Chancellor bili su naprijed, razmaknuti tako da položaj njih četvorice u trapezastoj formaciji ne odvraća pažnju s golemog videozida u pozadini. Vizuali koji su pomno isplanirani za sve dijelove koncerta bili su u njihovoj standardnoj ikonografiji, s animacijama crteža Alexa Greya i Adama Jonesa, odnosno s detaljima iz Toolovih spotova poznate mračne estetike uvrnutog. Prije samog početka, iznad bubnja je zasvijetio heptagram, uz intro “Third Eyea”, a kad su ritmični uzdasi otvorili prvu stvar “Ænema”, sa stropa su se počela spuštati golema prozirna platna preko kojih su se prelijevale animacije s jedne i siluete članova benda s druge strane. Za vrijeme solaža, rasvjeta je bila kazališna, s jednim jedinim reflektorom uperenim na Dannyja, Adama ili Justina (Maynard naravno uvijek ostaje u mraku). “Parabol” je bila u intimnoj atmosferi s plešućim laserima, a platna su se podigla prije “Parabole” i svjetala koja su se palila i gasila u ritmu rifova. “Jambi” i “46&2” bili su u igri boja i laserskih geometrijskih formi iznad publike na parteru, koje su nama na tribnama izgledale kao fluorescentne dimne površine. Vizualna perfekcija odavno je dio nastupa Toola, a za ovu turneju su je doradili i nadogradili i, kao i uvijek, potrudili su se oslikati višedimenzionalni prostor svake pjesme koju sviraju. Baš zato ih publika toliko i poštuje i prepušta se iskustvu koje su joj pripremili.
Možda je razlog zašto su im razmaci između albuma toliko veliki taj što Tool svoje pjesme gradi do najsitnijih detalja. Već u svom dvoznačnom imenu ukazuju da im je osnovni cilj da budu alat za transecendenciju na svom putu i putu svojih fanova, kojima se istovremeno malo rugaju, jer znaju da će nositi majice na kojima piše tool “budala/idiot”. Slično, nikad ne printaju svoje tekstove, nego ostavljaju na ponovno slušanje i tumačenje, a fanovi to dočekaju kao gladan pas kost pa je npr. netko usporio “Parabol” 800 puta i dobio nešto što podsjeća na zvukove za meditaciju. Autorstvo pjesama je kolektivno, odnosno nema one podjele tekstopisac, glazba, aranžman, nego je autor Tool, i zaista sva četvorica ravnopravno sudjeluju u kreaciji, i sva četvorica ravnopravno dominiraju pozornicom, te, svaki na svoj način, prenose brutalnu snagu na sretnike koji s njima dijele prostoriju. Iako je Maynardova karizma neporeciva, on nije frontman, Tool nema frontmana, ili ima četiri frontmana, ovisno o pjesmi.
Setlista nije uobičajena za nastupe velikih bendova – Tool je najveće hitove, “Ænema” i “The Pot”, odsvirao odmah na početku koncerta, smirio nas uz “Parabol” pa razdivljao uz “Parabolu”, i kad je okupirao svu našu pažnju, predstavio novu stvar “Descending”, za vrijeme koje je publika na svaku dužu stanku oduševljeno pljeskala misleći da je kraj pjesme. I ona i “Invincible” traju 12 minuta, što je u skladu s glasinama koje su krenule prije par godina, da će sve pjesme na novom albumu barem toliko trajati i da će simbolika toga broja biti važna na sličan način kako je broj 10.000 u naslovu prošlog albuma. Između novih stvari odsvirali su “Schism” u pomalo šizoidnom aranžmanu, koji je Justin na početku usporio, a Adam u sredini ponovno ubrzao do ludila, da bi se na kraju vratili originalnoj brzini. Pjesma je s produženim bridgeom, što je iznenađujuće za Tool, koji svoje stvari inače izvode kirurški precizno, sa svakim detaljem koji je snimljen na albumima. “Intolerance” je bio primjer upravo toga, dok je npr. na sljedećem “Jambiju” dodana jeka na vokalima. Nakon “46&2”, odnosno otprilike sat i pol svirke, svjetla su se pogasila, a iznad pozornice pojavila se štoperica koja je odbrojavala 12 minuta. Da, Tool je fanovima dao pauzu za toalet, pivo ili cigaretu, i u sekundu točan, kad je isteklo vrijeme, na pozornicu se popeo Danny i odveo nas na “CC Trip”, odnosno prvo se malo igrao sa synth zvukovima, a onda sjeo za bubanj i pokazao zašto mnogi vjeruju da je najbolji bubnjar svih vremena, dok je iznad njega na videozidu bila kaleidoskopski projicirana ptičja perspektiva onoga što čujemo. Odsvirali su još “Vicarious” i “Stinkfist”, a čitav koncert začinjen je ABBA-inim megahitom “Dancing Queen”.
Od izmjena u odnosu na albume, spomenimo i da je “The Pot” Maynard počeo nešto niže, ali je u trenu promijenio tonalitet, a malo je spustio i kraj “46&2”, što je razumljivo jer je zbog visine taj dio teško izvediv i ženskim vokalima. Za ovu turneju produžili su i uvod “Vicariousa” (na kojoj je nažalost došlo do tehničkih problema taman na najboljem dijelu, na kraju za urlanje, vjerojatno jer je mijenjao mikrofone pa ga nisu na vrijeme pojačali) i “Stinkfist”, tijekom koje su dopustili snimanje. To je bilo i jedino obraćanje publici, osim što je nakon druge stvari Maynard rekao samo: “Wien”. Prije “Stinkfista” primijetio je da su ljudi snimali “Vicarious” i, dok su išli zvukovi “(-) Ions” (koji inače, provjereno, ako ih slušate ljeti s otvorenim prozorom, privlače kukce), rekao: “Very good to see you again,” na opće ludilo u publici, a onda nas doveo do katarze s “I feel like this place is my new home” – i nastavio “because we like you so much, you may pull out your cell phones and film this last song” te zamolio zaštitare da puste ljude da snimaju. “It’s totally cool”, da, ali svejedno je dobrih pola dvorane mobitele ostavilo u džepovima ili torbicama i uživalo u preostalim trenucima susreta s njihovim veličanstvima.
Ispod: 3D photo by Vedran Metelko:
Bila sam u blagoj moralnoj dilemi ima li smisla linkanje snimki koje su ljudi napravili unatoč zabrani, dijelom iz poštovanja prema Toolu, a dijelom i zato što nijedna snimka ne može do kraja prenijeti iskustvo koje imamo kad smo zaista tamo, kad nam u sve stanice prodiru glasni basovi, a ljudi spontano usred pjesama vrište od sreće. U usporedbi sa svirkama kod nas, moram reći da je austrijska publika puno pitomija, a kako mi je ovo bio prvi ne-klasični koncert na kojem sam sjedila, doista me odveo u neko vrijeme antičkog teatra, koji je imao istu svrhu, u publici pobuditi katarzične osjećaje. Tool su moderni majstori, i toliko su dobri da nakon dva sata buke samo želite još. Karta nije jeftina, ali vrijedi svakog centa i, ako možete, uhvatite ih na ovoj turneji, možda već u Firenzi. Može i nakon preslušavanja novog albuma koji napokon, nakon 13 godina, izlazi 30. kolovoza, ali uhvatite ih u ovom životu, nećete zažaliti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
