Drugu večer šestog SuperUha obilježili su šašavi Art Brut i gitarist Marc Ribot koji je sa svojim kvintetom Songs of Resistance odsvirao jedan od najupečatljivijih koncerata ove godine.
Nakon što je prvu večer ovogodišnjeg SuperUho Festivala obilježila oluja koja je spriječila održavanje svih koncerata prema planu, sinoć su meteorološke prilike bile savršene i ništa nije moglo stati na put glazbenoj izvsnosti koju su jamčila i isporučila dva glavna koncerta večeri.
Bez koncerta Shilpe Ray ove smo godine definitvno ostali, ali je šibenski kantautor Kike Dok sinoć ipak nadoknadio svoj nastup u dodatnom terminu na maloj pozornici i to odmah nakon otvaranja večeri u izvedbi svojih sugrađana The Fogsellers čija je kombinacija jazza i laid back klupske elektronike mogla povremeno biti zanimljiva, uglavnom zbog doprinosa trubačkih dionica, ali je zbog pomicanja satnice stvorila dojam kao da nikada neće završiti. I dok je Kike na maloj bini neuspješno pokušavao mamiti publiku da s njim zapjeva koji refren, na glavnoj pozornici su se već smjestili Marc Ribot i njegov kvintet Songs of Resistance strpljivo čekajući kantautora da završi svoj nastup, a publika se preusmjeri na primarnu lokaciju.
Naziv Ribotovoga sastava dao je naslutiti kako će se setlista uglavnom sastojati od materijala s istoimene lanjske ploče, pa je istovremeno iznenadilo i oduševilo njihovo otvaranje prepoznatljivom temom “Acknowledgement” s Coltraneovog “A Love Supreme”. Uz Ribotov specifičan gitarski zvuk, glavnu riječ su tako na početku preuzeli saksofonist Jay Rodriguez i virtuozni kontrabasist Brad Jones, dok su ritam udarali Ches Smith na bubnjevima i perkusionist Reinaldo DeJesus. Ruku na srce, nisu trebali ni dovesti prvi broj do kraja da publici postane jasno kako upravo gleda jedan od najboljih koncerata ove godine.
Nakon tog duhovnog otvaranja došlo je vrijeme za protestne pjesme otpora s novog albuma, pa smo čuli tradicionalnu himnu pokreta za građanska prava “We Are Soldiers in the Army” u ekperimentalnom aranžmanu prije nego li nas je kvintet rasplesao s Ribotovom autorskom “The Big Fool”. Publika je s oduševljenjem dočekala talijansku antifašističku baladu “Bella Ciao” na kojoj u studijskoj verziji pjeva Tom Waits, no ni Ribotovoj dirljivoj vokalnoj izvedbi nije se imalo što prigovoriti, pa su ova partizanska pjesma, kao i druga balada “Srinivas” (koju je u studiju pjevao Steve Earle) opravdale status koncertnih favorita.
Koliko god svaki zaziv bolni “my country ’tis of thee” u “Srinivas” zaorao po duši, ipak balade nisu to što nastup kvinteta Songs of Resistance čini toliko spektakularnim. Njihov pankerski pristup jazzu sinoć bio je sličan onome što Ribot radi sa svojim drugim sastavom Ceramic Dog, pa je tako čak i zagrebao u njihov katalog izvukavši “Fuck La Migra” s njihove aktualne ploče “YRU Still Here?”. Osim po imigracijskoj policiji, Ribot je žestoko udarao i po predsjedniku Donaldu Trumpu, bilo u vrlo nadahnutom i urnebesnom momentu nihilističke slam poezije “Acute (I Refuse, I Resist)”, bilo posvećujući mu pjesme pune mržnje poput meksičke “Rata de Dos Patas” kojom je okončan redovni dio koncerta.
Kad smo već kod žestokog udaranja, od Trumpa je gore prošla vjerojatno samo iznajmljena gitara po kojoj je Marc toliko predano lupao da je polomio nekoliko žica, što nije prizor koji biste očekivali na jednom jazz koncertu, ali Ribot je ionako barem u jednakoj mjeri panker koliko i džezer, što je dokazao u jednakoj mjeri izvedbom kao i oštrim političkim komentarom u svojim tekstovima. Publika je kvintet izmamila i na bis na kojem su odsvirali bombastičnu “John Brown” čime je priveden kraju nastup koji će nam ostati urezan u pamćenje dublje nego prethodni susreti s Ribotom u zagrebačkom KSET-u kada je sam izvodio materijal s ploče “Saints” i kada nas je nekoliko godina kasnije na istom mjestu posjetio s eksperimentalnim sastavom Spiritual Unity.
Nakon takvog ataka izvrnosti trebao mi je predah i čišćenje osjetila prije nego pozornicu zauzmu druge zvijezde večeri, englesko-njemački pankeri Art Brut čija je estetika bitno različita od one Ribotove. Tako sam nastup Gorana Lautara, odnosno Neon Lies odslušao postrance, što je šteta jer mi se dopalo to što sam čuo i to u mnogo većoj mjeri nego kad sam ga slušao u Laubi prije par godina, ali to je valjda cijena postavljanja razornog nastupa poput onog Ribotovog u tako ranu fazu festivalske večeri.
Takav osjećaj vjerojatno bi se produljio i na ostatak večeri da je na pozornicu istupio bilo tko drugi umjesto Art Brut. Njihov frotnmen Eddie Argos kaže da su mu omiljeni pjevači Morrissey i Axl Rose (i obojica su otišli u kurac), ali on sam nije sličan niti jednom od njih, pogotovo po pitanju vokalnih sposobnosti. Eddie, naime, uopće ne pjeva. On recitira, viče i nezaustavljivo melje između i za vrijeme pjesama. On toliko priča za vrijeme pjesama da za vrijeme pjesama priča o pričanju za vrijeme pjesama. Kaže da mu je neki petnaestogodišnji klinac rekao da je takvo uništavanje najboljih pjesama brbljanjem najpankerskija stvar koju je ikad vidio, pa to sad stalno radi. “Ova pjesma zato će trajati 25 minuta, dok se svi ne raziđete,” rekao je već na drugoj pjesmi, “a sad ću brojati do petsto.”
Na studijskim albumima ne dolazi do izražaja koliko je ovaj čovjek urnebesno smiješan. Pobrojati sve ludosti koje je ispaljivao za vrijeme nastupa bilo bi nešto kao prepričavati nastup nekog stand up komičara. Bend svira razigrani pop punk dok ovaj valja svoje korpulento tijelo odjeveno u havajsku košulju po cijeloj pozornici. Tekstovi su duhoviti i prepuni referenci na popularnu kulturu, pa tako pjeva “She Kissed Me and It Felt Like a Hit” izokrećući frazu iz pjesme Crystalsa iz radionice Phila Spectora s početka šezdesetih. Ili pak kad parafrazira Amy Winehouse riječima: “They tried to make me go to rehab and I said… That’s probably a very good idea.”
Cijeli nastup Art Bruta tako je prošao u sličnom, pijanom i razularenom duhu kakav doživljavamo isključivo na pankerskim gažama. I sam Eddie bio je iznenađen što se njegov sastav našao u lineupu festivala s načelnim težištem u jazz glazbi. “Ima i jedan jazz sastav koji se zove Art Brut, pa sam na trenutak pomislio kako su bukirali pogrešan bend,” rekao je. Nisu, Eddie. Bukirali su pravi Art Brut!
SuperUho se u svojoj centralnoj večeri zagrijalo do ključanja, ostaje nam vidjeti kako će ga večeras zatvoriti nastupi Uzede, Colina Stetsona, Lovely Quinces i Chuija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
