Stvar s Kaiser Chiefs je takva da čim uđu u neke zahtjevnije forme nedvojbeno uđu i u patetično samosažaljevanje, ili dosadu. To nikad ne izađe na dobro. Dokazano su najbolji kad furaju ritam i melodiju.
Termin ‘mainstream rock’ kao da je izašao iz upotrebe, u smislu da se po njemu može već naslutiti kakva glazba se okvirno može očekivati. Jer, ako je do prodaje nosača zvuka, onda po recentnom primjeru zauzimanja vrha američkog Billboarda bi nemušto u tu kategoriju mogli staviti Tool. Stoga, što je danas mainstream rock, teško da se može strpati pod kapu zvuka i stila izvođača. Nekad je to bilo jednostavnije. Za mainstream rock se trebalo ‘plivati’ u pop formi, biti melodičan i nikad previše zastraniti u neki žanr. Formula koja lagano pada u zaborav. Kao što je i sve manje takvih bendova.
No tu su Kaiser Chiefs. Oni se uporno trude tu formulu oživljavati sa svakim novim albumom. Nekad više, a nekad manje uspješno. Recentni, sedmi po redu, mogao bi se svrstati u uspješne. Stvar je dakako u pristupu. Kad god su Kaiser Chiefs pokušavali ući u neku moderniju zavrzlamu, teško bi se iz nje ispetljavali. Trebali su samo sami sa sobom biti načisto da ne žele biti moderni rock bend i stvari na (njihovom) horizontu su se lako raščistile. To se dalo još jednom iščitati iz izjave frontmena Rickyja Wilsona prilikom objave nastupnog singla „Record Collection“. Rekao je tada prije par mjeseci da ne voli internet, ni to što čini ljudima. Frustriran je njime i oko toga kako upravlja našim životima. Diskoidna „Record Collection“ upravo pjeva priču o nekim drugim, starijim vremenima, kad su se ljudi upoznavali i identificirali po svojim glazbenim kolekcijama.
Možda Kaiser Chiefs nisu nimalo staromodni, ali u vremenu kad je vokalna melodija izgurana iz moderne pop produkcije, time dobrim dijelom i iz radijskih etera, u korist ‘efektnih’ vokalnih afektacija o okružju zvučnih efekata i frekvencijskog istraživanja, upravo se tako čine – poput neke današnje inkarnacije grupe Status Quo, ali dakako s puno manje boogieja u cijeloj priči.
„Duck“ je pozitivizmom ispunjena plesna rock ploča. Potpuno anakrona u vremenu kad mračnjaci bolje prolaze, ali valjda to uporno (naivno) furanje svog filma nosi u sebi neki šarm. Kaiser Chiefs kao da su slijepili eru glam rock vladavine grupa Slade, Sweet i Mott The Hoople i britanski novoromatičarski val s početka osamdesetih, a opet dovoljno daleko da nisu u zoni jednih Manic Street Preachersa. „Duck“ nema u sebi ni zericu punka, ni zericu čemera što je isto znakovito u smislu da grupa ne želi robovati rock stereotipima koji za nju mogu biti bremeniti. Čak je i posljednja „Kurt vs Frasier“ (The Battle For Seatlle)“ izvedena u vodviljskom Blur ozračju i na zanimljiv način baca svjetlo na devedesete suprotstavljanjem pravog i fiktivnog lika koji su tada oblikovali kulturu i kontra kulturu, a to su Kurt Cobain iz Nirvane i Frasier Crane iz popularne serije „Frasier“ kojeg je tumačio nezaboravni Kelsey Grammer.
Durski upbeat val pozitivne energije poput jedne „Northern Holiday“ jedan je od posljednjih smjelih rokerskih pokušaja igranja na punoću zvuka i harmoniju, hod po rubu patetike, ali hod, a ne skliznuće. Album i otvara blok set poletnih himni „People Know How To Love One Another“ i „Golden Oldies“. Kao da su njima Kaiser Chief željeli odmah ukazati kako ni jedna, ni druga nisu slučajnost, već smjernice za ono što donosi ostatak materijala. No nije u pitanju puko natrpani materijal. Ima tu balansa. Donosi ga već treća „Wait“ uz koketiranje s elementima kraut rocka prije nego vas refren ‘odvede’ na plesni podij, netom što po starom pop pravilu četvrta pjesma po redu spusti brzinu tempa, a ovdje je to lagano ironična „Target Market“. Naredna „Don’t Just Stand There, Do Something“ definitivno ima potencijal singla i opet u nizu s „Record Collection“ predstavlja još jedan blok melodičnog adrenalina, a prije nego to učini „Electric Heart“, u osamdesete će vas odvesti „The Only Ones“ i „Lucky Shirt“.
Stvar s Kaiser Chiefs je takva da čim uđu u neke zahtjevnije forme nedvojbeno uđu i u patetično samosažaljevanje, ili dosadu. To nikad ne izađe na dobro. Dokazano su najbolji kad furaju ritam i melodiju. „Duck“ je upravo takav album solidno iskovane nostalgije.
Ocjena: 7/10
(Polydor / Universal Music, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
