Glavna atrakcija albuma su Chrissiene vokalne izvedbe, ne toliko zbog njenog prirodno nadarenog glasa, koliko zbog uvjerljivog prenošenja emocija iz materijala kojeg se ovdje uhvatila, a koji je iznenađujuće raznolik i pokriva veće vremensko razdoblje od onog očekivanog.
Navada izvođača pop ili rock provinijencije da se u kasnijoj fazi karijere okušaju u izvođenju materijala iz tzv. “velike američke pjesmarice”, jazza standarada ili šansona prisutna je vjerojatno koliko i sama glazba koju na takvim pločama izvode. U karijerama tih pjevača ovi albumi rijetko kad zauzimaju bitno mjesto kao izdanja za pamćenje, ali pogrešno bi bilo reći da iznimke ne postoje. Upravo u tu kategoriju upisala se upravo i Chrissie Hynde, pjevačica i jedan od osnivača englesko-američkog rock benda The Pretenders sa svojim novim albumom “Valve Bone Woe”, ploči koju je snimila u pratnji istoimenoga ansambla te u direkciji producenta Mariusa de Vriesa čiji poznati dosadašnji radovi uključuju raskošni soundtrack filma “Moulin Rouge” te Madonnin hit album “Ray of Light”.
Zapakiran u retro dizajn s apstraktnom slikom na naslovnici, “Valve Bone Woe” se i vizualno referira na neka slavna izdanja iz povijesti jazza, primjerice “Mingus Ah Hum” Charlesa Mingusa čiju “Meditation on a Pair of Wire Cutters” ćemo čuti uvrštenu kao jedan od instrumentalnih brojeva na ovoj ploči. Drugi instrumental je pak “Naima” s “Giant Steps” Johna Coltranea, no glavna atrakcija albuma ipak su Chrissiene vokalne izvedbe, ne toliko zbog njenog prirodno nadarenog glasa koliko zbog uvjerljivog prenošenja emocija iz materijala kojeg se ovdje uhvatila, a koji je iznenađujuće raznolik i pokriva veće vremensko razdoblje od onog očekivanog.
Naravno, čut ćemo tu swing standarde Cheta Bakera (“You Don’t Know What Love Is”) i Franka Sinatre (“I’m a Fool to Want You” koja nam je pozata i u izvedbi Billie Holliday, a od nedavno čak i Boba Dylana s albuma “Shadows in the Night”), izlete u salonsku glazbu (“I Get Along Without You Very Well (Except Sometimes)” Hoagyja Carmichaela ili “Absent Minded Me” Barbre Streisand, ali i rock Beach Boysa (“Caroline, No” je jedan od istaknutijih brojeva) ili Kinksa čija “No Return” uz “Once I Loved” Astrud Gilberto predstavlja boje bossa nove. “River Man” Nicka Drakea, još jedan od vrhunaca albuma, pak donosi dah orkestriranog folka.
Balade su općenito ono najbolje što Chrissie nudi na “Valve Bone Woe”, a uz spomenute svakako valja izdvojiti i “Wild Is The Wind” u kojoj Hynde možda ne nudi nezaboravnu vokalnu izvedbu kao Nina Simone ili David Bowie na “Station to Station” prije nje, ali kad je u pitanju skladba takvog kalibra, logično je da se uvijek izdvaja iznad ostalih pjesama. Ploču zatvara “Que reste-t-il de nos amours?” Charlesa Treneta, jedini izlet u frankofonu šansonu.
Vezano za samu produkciju albuma, valja istaknuti kako su pjesme mjestimično protkane nenapadnom elektronikom koja materijalu daje svježji i moderniji prizvuk, ali na nekoliko mjesta kada ovaj element izbija u prvi plan i preuzima glavnu riječ u aranžmanu, rezutat može biti zbunjujuće pretjeran, pa djeluje nezgrapno i malčice preagresivno u ovakvim pjesmama. No, srećom, ovih slučajeva nema previše, premda dovoljno da ih se spomene.
Moglo bi se reći da četrnaest pjesama i trajanje koje premašuje sat vremena možda čine ovaj album mrvicu predugačkim i da bi vjerojatno dojam bio bolji da je poneka suvišna pjesma izbačena, ali riječ je o ploči koja u najvećoj mjeri igra na karizmu pjevačice koja je dan nakon objave ploče napunila 68 godina, ali još uvijek zvuči mnogo mlađe. Ta karizma pršti iz njezinih izvedbi i svakako čini ovo izdanje materijalom kojim se isplati vratiti više puta.
Ocjena: 7/10
(BMG Rights Management (UK) Ltd, 2019.)