Nakon petnaest godina uspješnog ‘surfanja bespućima rock zbiljnosti’ sisački glazbenici The Bambi Molesters odlučili su snimiti svoj prvi koncerti film. Po pitanju ‘mjesta zločina’ Teatar ITD se još jednom pokazao kao izvrstan izbor.
Članovi našeg svjetski proslavljenog surf benda ne spadaju u soj pričljivaca, već onih koji više vole govoriti djelima (glazba im je svakako najvažniji segment). Rezultat petnaestogodišnjeg “tihog” rada je da je i danas nakon niza zapaženih i nagrađivanih albuma karijera sisačkog kvarteta The Bambi Molesters u uzlaznoj putanji, na svjetskoj surf rock sceni slove za same predvodnike, a tome svjedoči i prošlogodišnja IMPALA nominacija u kategoriji “Najbolji europski indie album”.
Za prijatelje imaju renomirane svjetske glazbenike, ali i mlađe kolege koje se duboko klanjaju njihovom radu, kao što je slučaj i s britanskim bendom The Penny Black Remedy koji u utorak dobro zagrijao publiku u Teatru ITD gdje je The Bambi Molesters snimao svoj prvi koncertni DVD. Iako se može činiti da se grupa za taj potez odlučila prilično kasno, obzirom na dugogodišnju karijeru, treba imati u vidu da Dalibor Pavičić, Lada Furlan Zaborac, Hrvoje Zaborac i Dinko Tomljanović ništa ne rade na vrat-na nos i kako kvalitetu stavljaju u prvi plan, pa makar se na neke stvari moralo čekati.
U tom kontekstu se isplatilo čekanje za snimanje filma jer se posla prihvatio cijenjeni njemački redatelj mlađe generacije Marc Littler. Njihova suradnja je počela slučajnim upoznavanja na jednom njemačkom koncertu grupe, a nakon toga je Littler režirao spot “As The Dark Wave Swells” s istoimenog posljednjeg albuma The Bambi Molestersa.
Iz ponovnog odabira ITD-a za filmsko/koncertnu lokaciju može se iščitati da su Bambiji ostali pod utiskom dobre vibracije i odličnog prošlogodišnjeg koncerta na istom mjestu kada su službeno promovirali ‘As The Dark Wave Swells’ album. Kao i tada i u utorak je teatar ITD bio ispunjen. Prvi val dobrih vibracije su u prostor unijeli na početku spomenuti The Penny Black Remedy.
Londonska četvorka njeguje rockabilly izgled, dok je na pozornici urnebesna mješavina ska rocka, rockabillyja, countryja, surf rocka, bluesa i soula, pa čak i ruskog gipsy zvuka. U ulozi glavnih vokalnih pokretača izmjenjivali su se Keitha M. Thompson i Marijana Hajdarhodžić, što je samo još jedan plus u raznovrsnosti pristupa. Svojom izravnošću u kombinaciji sa zaraznim plesnim ritmovima začas su probili sve barijere i uspostavili dobar odnos s publikom, koja je pred kraj gromoglasno pjevala refrene (koje je vjerojatno veliki broj njih po prvi put u životu čulo). Posebno je to bilo upečatljivo na pjesmi ‘Bring Back Brando’. >>