Cice i guzice – heroin internetskih redakcija

Novinarstvo već gubi bitku protiv djela “majke prirode” nabildane Photoshopom. Ima li alternative?

(Ilustracija: Danijel Drakulić)

Klik. Otvaram browser. Klik.Otvaram neki portal. Klik.Otvaram prvu vijest na naslovnici (valjda je ona najvažnija). Neka slika, neki tekst bla-bla. Pogled mi skrene neka savršeno fotošopirana guzica iz desnog izbornika. Klik. Opa! Cijela fotogalerija. Ima i nešto teksta. Jeb’o tekst. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Klik. Gotova fotogalerija. U desnom izborniku mi se sada smiješi druga ljepotica koja je miškama malo podignula grudi. Dekolte također savršen. Klik. Još jedna fotogalerija. Samo četiri fotke. Klik. Klik. Klik. Klik. Ono malo teksta ima i neki link. Ista ljepotica je imala session i prije mjesec dana. Nisam siguran jesam li to pogledao. Klik. Jesam. Ovaj portal je živa dosada. Idem na drugi. Klik. Prve tri vijesti: nekakvo nasilje, neki političari i jedan izvrnuti autobus. Gdje su im cice i guzice? Na ovome nisam često. Skrol. A, evo jedne. Klik. Sranje. Samo dvije fotke. Ovi su u kurcu. Zvoni mi mobitel. Bla bla… Neki dogovor sam zaboravio. Bla bla… “Šta ima danas?” Upravo na netu… Nema ništa. Idemo na kavu. Klik. Gasim browser. Za deset minuta će se upaliti screensaver s akvarijskim ribicama. Nek’ i one malo plivaju uz dnevnu svjetlost…

Valjda je sve počelo od daljinskog upravljača za televizor. Bio je to u osamdesetima jedan od najtraženijih prvobitnih gadgeta (naravno išao je u paketu s televizorom). Tada nije bilo puno tv programa. No klikanje je tadašnjem modernom homo sapiensu polako ulazilo u naviku. Klik za prvi program. Klik za drugi program. I tako u krug. TV stanice su se izumom satelitskog emitiranja rapidno razmnožile. Klikanje je dobilo jednu novu dimenziju. To je u prvih pet minuta svakog “gledateljskog angažmana” bila najvažnija stvar. Vidjeti što svi emitiraju, uz zadržavanje od jedne sekunde na svakom programu. Danas to više nema smisla.

Svatko imalo pametan će izbor svesti na deset omiljenih programa i ‘doviđenja’. Ali zato tu je internet. Beskonačna platforma za bezbroj aktivnosti, između ostalih i medijske. Još uvijek je to novi medij koji poznavateljima starih prilika i odnosa u medijima zadaje glavobolju. Oni koji su prodavali novine još uvijek ne znaju kako prodavati nešto što je od svakoga korisnika na mreži udaljeno svega dva klika (s druge strane gledano neki neće kliknuti na njihov sadržaj cijeli život, iako im je tu de facto pred nosom).

Oni koji proizvode televizijski sadržaj još uvijek se ne mogu pomiriti s time da ih je s trona najmoćnijeg medija s pokretnim slikama izguralo nešto novo, što je sa sobom donijelo nova pravila i nove navike. Još uvijek na to gledaju kao na televiziju s greškom. Nešto gdje se dolazi po otpatke od informacija, pa se to često na taj način i tretira. Što će tek biti kad otkriju da ljudi više vremena provode na društvenim mrežama, nego uz TV aparate.

I tisak i televizija su tako shvatili da im trebaju internetski portali. Odavno to nije stvar prestiža već opstanka. No portali su glavobolja. I uglavnom su prihvaćeni kao informacijska vreća bez dna. Nešto što uređuju same vijesti koje kao rijeke teku sa svih strana i koje nova generacija novinara treba što brže strpati u postojeće rubrike i objaviti. Dublje analize i stavovi tu nisu dobrodošli, njima se pridaje prednost na starim formatima, a česti apsurd je da se internetski portal koristi kao teaser za ‘glavnu stvar’ koja ide u tv eteru, ili novinama. Pa stoga nimalo ne treba čuditi što je posjećenost portala koji iza sebe nemaju televiziju ili tisak puno veća od onih koji je imaju upravo zbog toga što oni nemaju breme bildanja (ili spašavanja) do nedavno dominantnog formata. >>

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X