Na Međunarodni dan starijih osoba svoj obljetničarski koncert su imali članovi grupe Novi fosili. U KD Vatroslav Lisinski je oboren rekord koji je do sada držao Đorđe Balašević i to u kategoriji ‘koliko se nostalgije i patetike može isporučiti u jedinici vremena, a da publici bude fino’.
Sanja Doležal, Vladimir Kočiš Zec i Marinko Colnago su sa svojim suradnicima publici ispričali priču o Novim fosilima, bendu koji je obilježio njihove živote i koji je odsvirao pjesme koje su kao “mater” iz istoimene pjesme TBF-a – “znaju di živimo i di se krećemo” i onda nas poput agenata CIA-e ili FBI privedu i zauvijek budu blizu nas. Njihove pjesme uvijek imaju sretan kraj, čak i onda kad se taj kraj dogodi u sredini života. Poput madeleina, dovoljan je poljubac za dobra, stara vremena da se stavi točka. I to ne bilo kakva točka, nego sretna točka. Sama pjesma “Za dobra, stara vremena” je otpjevana dvaput, kao kraj “regularnog dijela” i na bisu, kao svojevrsno spuštanje zastora.
Umjetnička DNA Novih fosila i dan danas živi u sastavima kao što su Jinx ili Detour (Gina i Nenad su bili gosti na koncertu i sjajno izveli “Ključ je ispod otirača”), pjesme su se nastanile svugdje, od svojevremeno Močvare s projektima Marija Kovača, Šajetinog zezanja s “Košuljom plavom”, preko sportskih borilišta i reklama za tada moćne, a sada propale korporacije, pa do seoskih domaćinstava u kojima osjećajima preplavljena majka na dan udaje svoje kćeri naručuje na radiju pjesmu “Majčine oči”. U dupkom punom Lisinskom prilično heterogena publika je došla pozdraviti vječne baršunaste harmonije. Nedostajali su najpostojaniji cover band Novih fosila, Bad Blue Boysi, koji su morali bedinati svoje čedo na teškom gostovanju u Manchesteru, kao i neobuzdani genij Rajko Dujmić, čiji je ogroman talent uz emocionalne prepreke katkad preteško nositi kroz život.
Osnovni princip nastupa je “nema laži, nema prevare, dobiješ to što vidiš”. Ni Doležal, ni Kočiš, ni Colnago više nisu u godinama kad je ozbiljnije bavljenje muzikom svakodnevni posao. Instrumenti u njihovim rukama su više služili kao rekviziti, glavne stvari je obavljao prateći sastav i prateći vokali. U prohodnosti koncerta je pomogla redateljica Petra Radin. Bilo je tu mnogo video projekcija, arhivskih snimaka, a posebno iznenađenje je bilo pojavljivanje nekih članova prve postave Novih fosila.
Sanjin, Zecov i Marinkov zadatak je bio da na sceni ispričaju priču i u tome su bili dobri. Treba reći da je Sanjino pjevanje ugodno iznenadilo. “Samo mi se javi” bio je moment kad se potpisniku ovih redova pojavilo pitanje na temu “što bi bilo da se Doležal više posvetila pjevanju, a ne vođenju raznih emisija”. Emotivno otpjevana posveta preminuloj pjevačici Đurđici Barlović je bio jedan od onih dijelova koncerta kada sam shvatio koliko su ozbiljno akteri ušli u ovu priču.
Zec je svoj moment doživio pjevajući “Milenu”, posvećenu Rajku Dujmiću, također jednu od onih pjesama koje režu poput žileta i koje pop-muziku čine većom od života. Marinko je pak otpjevao zezalicu “Ja sam šef” – posvetu preminulom osnivaču i dobrom duhu benda bubnjaru Slobodanu Momčiloviću Moki, a “Ispod mjeseca boje trešanja” s bubnjarskim uvodom je bila posveta Nenadu Šariću-Bradi, pokojnom bubnjaru i dobrom duhu grupe u jedno drugo vrijeme. Sanji je izvrsno sparirala kći Lea (u slobodno vrijeme školovana pjevačica i prateći vokal u sastavu) u inače kičastoj “Majčine oči” – u njihovoj se izvedbi ta pjesma pretvorila u nešto drugo, u dirljivu predaju štafete života.¸Obilje pjesama je povremeno spojeno u “medleye”, a Sanja je na sceni svojim pokretima i plesom asocirala na Stevie Nicks iz sastava Fleetwood Mac. Uostalom, cijela biografija Novih fosila neodoljivo podsjeća na taj britansko-američki sastav. Osnovani otprilike u isto doba, krajem šezdesetih, kao potpuno muški bend, nakon prvih komercijalnih uspjeha počinje tavoriti po dugim turnejama, sredinom sedamdesetih dolazi glazbeni wunderkind s obiljem genijalnih ideja i opakim karakterom čime sastav postaje ultrapopularan. Izričaj sastava se mijenja, dolazi mlada plavuša na mjesto pjevačice. Tu su još i ljubavne veze unutar grupe i osipanje postave u devedesetima te povremeni “reunioni” i konačno izbacivanje wunderkinda iz sastava u neko recentnije vrijeme. I ako pogledate naslovnicu albuma “Dijete sreće” i videosnimku “Dreams” grupe Fleetwood Mac iz 1982, vidjet ćete interesantne podudarnosti u odabiru odjeće kod Lindseya Buckinghama i Rajka Dujmića.
Sanja, Marinko i Zec se nisu štedjeli, u gotovo trosatnom koncertu su publici isporučili četrdeset(ak) pjesama i još su ostali dužni za “Budi uvijek blizu” i “Tvoje i moje godine”. Tko zna, možda opet je opet potrebno da navijači, redom pasionirani diskofili, otkriju te pjesme, kao što su onomad otkrili dotad ne pretjerano popularnu “Za dobra stara vremena”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
