Nakon big beat bombardiranja kemijske braće prošle subote, partijaneri devedesetih ovoga su vikenda u Laubi dobili i after u obliku austrijskih acid jazz/trip-hop/downtempo bogova Petera Krudera i Richarda Dorfmeistera.
S obzirom da se u publici našao i zavidan broj veterana raveova iz nekih daljih vremena, vjerujem da su barem neki od njih dijelili moju nevjericu zbog informacije da nastup počinje pola sata iza ponoći. Bečki dvojac u rekordnom je roku ušutkao moje zanovijetanje i trosatnim me setom uvjerio da i danas spada među najmoćnije i najeklektičnije DJ actove na svijetu. Bila je to prava audiovizualna enciklopedija glazbe iz svih kutaka svijeta u rasponu od afričkih udaraljki, napušenog duba i senzualnosti bossanove do psihodeličnih eskapada i svega što se spomenutog krajem osamdesetih i devedesetih događalo u elektronici.
Tako su na plesni podij lansirali čak i Morrisonove ‘jahače oluje’ ili stihove kojima Roger Waters i Dave Gilmour pokušavaju shvatiti što se dogodilo Sydu Barrettu, da bi nam već u idućem trenutku kosti protresao drum’n’bass Ronija Sizea ili neki sedirani, sporogoreći trip-hop. Ima tu i acid-housea, disca, synth-popa, darkcorea i brutalnijih techno udara, a u svemu tome možda mi je nedostajalo malo više onog magičnog jazzy chillouta u koji su nas prije dvadesetak godina redovno odvodili svojim izdanjima “K&D Sessions” ili “DJ Kicks”.
Radeći nove verzije tadašnjih suvremenika među prvima su dokazivali koliko remiks može biti kreativan i originalan i koliko može izmijeniti, nerijetko i popraviti pjesmu. Živim nastupima sve to udižu na n-tu potenciju, zbog čega je skoro nemoguće predvidjeti na kakve ćete se ritmove mrdati za pet ili deset minuta, ponekad i tijekom iste skladbe. Sve to Krudera i Dorfmeistera čini jednima od elektronskih izvođača koje stvarno treba pogledati uživo, posebno kada, kao u Laubi, zvuku pridodaju lasere, boje, vizuale i sve ostalo što se vrtjelo na video zidu u režiji austrijskog tandema lichterloh. Završnica, ujedno i kulminacija večeri stigla je pri samom kraju i protekla u znaku „K&D Sessions“, odnosno klasika „Speechless“ i za ovu prigodu temeljito transformirane „Useless“.
U konačnici, u tjedan dana proživjeli smo dva nostalgična tripa u devedesete, vrijeme kada se često činilo da je elektronika najuzbudljivija i najzanimljivija glazba na svijetu. Stara garda još uvijek je u formi, a kakvo je stanje među njihovim nasljednicima pretjerano više i ne pratim – ipak sam danas među onima koji zanovijetaju što party počinje u pol jedan.