Performans, oliti kako je ‘zajebancija’ postala najopasnija umjetnička forma na Balkanu

Ako je nešto umjetnički, društveno i politički posebno obilježilo ovu jesen to je performans.

Dario Juričan aka Milan Bandić (Izvor: Muzej korupcije / Facebook)

„Performans (eng. preformance = predstava, likovno događanje ili izvedba) označava oblik konceptualne umjetnosti nastala tijekom 1960-ih povezivanjem body arta, happeninga, i određenih oblika kazališta. Sadrži scenske elemente. Performance se u umjetnosti najčešće odnosi na događaj u kojem jedna skupina ljudi (performer ili performeri) izvode, tj. ponašaju se na određeni način za drugu grupu ljudi — publiku. Ponekad je granica između performera i publike vrlo nejasna tako da i publika može sa svojim reakcijama predstavljati sastavni dio performansa“, definicija je na Wikipediji koju možemo uzeti za točnu polaznu točku.

Ono što se kolokvijalno, tj. ‘narodski’, misli o performansu, bar u ovim našim krajevima, jest da je to neka vrsta prevare tj. zajebancije u usporedbi s klasičnim oblicima umjetnosti, kao što je i preformer jedna vrsta prevaranta, ili ako želite ‘zajebanta’, koji u umjetnosti (tradicionalnoj) nema kapaciteta za proizvesti neko opipljivo djelo ili neki konkretni vrijedniji scenski, glazbeni ili vizualni uradak. U širem kontekstu značenja na ovim prostorima performans i performer su obezvrijeđeni. To je već samo po sebi dovoljni predznak o visini stupnja ovdašnje kolektivne svijesti i nečega što se može svesti pod onaj poznati Štulićev refren „Užas je naša furka“ iz čega bi se neupućeno moglo zaključiti da je performans kao takav na Balkanu potpuno minorna stvar, da nam stvarnost ne pokazuje upravo suprotno.

U jako kratkom periodu od svega par mjeseci svjedočimo tome da upravo performans potpuno razgolićuje sistem(e) u dosad neviđenom obliku u snažnoj masovnoj i nadaleko vidljivoj amplitudi koja odjekuje i izvan političkih nam granica. Za početak još jednom treba jasno reći da je preformans nešto što bi trebalo biti shvaćeno kao sama srž umjetnosti ( a to bi trebalo za svagda biti jasno), jer ako uzmemo da iza svega stoji ideja i da je upravo ideja ona najvrijednija komponenta svakog (umjetničkog) djela, onda je sve ono nakon toga u sferi tehničke izvedbe i sprovedbe (što nikako ne umanjuje vrijednost izvedbe i sprovedbe jer i u tom procesu postoji 1001 ispit na kojem se može pasti) onda treba biti jasno da je performans (koji nažalost u svom nazivu najviše potencira izvedbu i sprovedbu, a ne sferu ideje) izuzetno bitna komponenta našeg intelektualnog bitka, koliko god imali suženi ili zatupljeni odnos i prema intelektualnom i prema bitku. Nepobitno je da performans komunicira, a ove jeseni na Balkanu u puno širem društvenom spektru nego što se isprva može pojmiti.

Milan Bandić protiv Milana Bandića

Promjena imena redatelja Darija Juričana u Milan Bandić, njegova najava ulaska u predsjedničku utrku pod motom „Korupcija svima, a ne samo njima“ u Hrvatskoj je izazvala toliku medijsku pomamu da su o tome pisali i njemački i austrijski mediji, dok je političke strukture bacila na koljena i razotkrila svu bijedu njihova (ne)funkcioniranja u duhu pojma vladavine zakona. Gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić nazivao je Juričana „pikzibnerom oko kojeg neće trošiti riječi“, no ispalo je da ponovnom zabranom Juričanu da koristi ime „Milan Bandić“ (koje je i zakonski promijenio) i time ulazak u predsjedničku utrku jasno govori da je potrošena itekakva energija iza kulisa institucija kako bi Juričan u svom naumu bio zakonski spriječen.

Da je Juričanov potez samo bio doprinos kakofoničnom medijskom zbunjivanja njemačkih i austrijskim medija koji su napisali kako u Hrvatskoj postoji kandidat Milan Bandić koji se otvoreno zalaže za korupciju u svim sferama i da su oni zbog nepoznavanja naših lokalnih prilika uz tu vijest zalijepili sliku gradonačelnika Milana Bandića moglo bi se reći da je performans u dobroj mjeri uspio, no stvari su se zakotrljale i dalje i Juričan je kao Milan Bandić dobio na predizbornim anketama 2 posto naklonosti anketiranih. Pikzibner? Prije je to u određenim strukturana značilo da je vrag odnio šalu. Korupcija je, čini se, ipak igra za povlaštene. Juričan dakako ne misli skinuti masku u svojoj novoj ulozi života, već najavljuje daljnju borbu svim legalnim sredstvima da nastavi život i karijeru pod imenom Milan Bandić.

Cijelom situacijom se odašilje i poruka između redova da su u realnosti performans itekako prigrlili i u praksu sproveli sami političari, kao da žele dokazati umjetnicima da su upravo oni majstori tog u narodu znanog prevarantstva i zajebancije, ali s bitnim detaljem da oni svoj performans prodaju pod istinu. Mislite li da nije tako? Nije li svojevrsni javni performas sve što nam desetljećima rade političke strukture kroz medije? Uzmimo samo recentni primjer od prije par dana. U koju sferu spada, recimo, predsjedničin odlazak na koncert Prljavog kazališta? U performas za mase, ili u njen osobni „I love rock and roll“ moment u outfitu utegnute crne kože jakne i kombinaciji s onim nesigurnim kažiprstom u zraku koji su ovjekovječili objektivi?

Cijeli koncert Prljavog kazališta i dobar dio Hrvatske stao je u tu sliku. Pa sad je li ‘performerica’ uzela show ‘performerima’, nije teško zaključiti. Nije li to na koncu jedno te isti performerski scenarij od početka jedne političke karijere? Ako krenemo od ničim izazvanog preuzimanja buketa namijenjenog baletnom ansamblu, preko preuzimanja pehara na svjetskom nogometnom prvenstvu pa nadalje može se reći da već godinama gledamo performans naziva „ukrast ću vam show“. Scenarij je uvijek isti, samo su različite okolnosti i sporedni likovi. Takvi performansi s najviših državnih instanci su očigledno normalni. No kako kaže stara rimska poslovica da ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu, tako je sličan performans ovdje prezren kad se njime bave umjetnici. Jer kad redatelj Milan Bandić drekne „Korupcija svima, a ne samo njima“, onda gradonačelnik Milan Bandić kaže: „Ne može!“. Nije redatelj Milan Bandić originalan u ideji da kao ‘pikzibner’ prokaže sav sjaj i bijedu sustava i struktura ulaskom u kampanju za predsjednika (tu su nedavni primjer Preletačevića iz Srbije i nekoliko Janeza Janši na slovenskim predsjedničkim izborima), ali je originalan u implementaciji istog performansa na hrvatskoj javnoj sceni. Dogodilo se ono što u ovoj sredini koja voli istaknuti svoj prefiks ‘kulturni’, odjednom nema sluha za kulturu. Jer ako je performans dokazano umjetničko djelovanje, ono spada i u sveobuhvatni sklop & skup zvan ‘kultura’. Dakle, imamo klasičan primjer nepoćudnog umjetničkog djelovanja. U prijevodu: umjetnik je pecnuo gdje treba. I to čime? Performansom. Sve to govori u prilog tome da bili svjesni toga ili ne, priznavali ga ili ne, performans je ove jeseni na Balkanu najmoćnija i (za neke) najproblematičnija umjetnost. Toliko problematična da je vrag došao po tu šalu, pardon zajebanciju i (zakonski) je zabranjuje. “Strukture” su jasno poručile da je performans kao korupcija – nije to nešto čim je poželjno da se bave umjetnici-amateri-pikzibneri. Performas je rezerviran za profesionalce – one koji jako dobro žive od toga i znaju kako diše masovna publika.

Marina Abramović – The Artist is Present, MOMA 2010. (Foto: Wikipedia)

Marina Abramović – slika društva u ogledalu

Da ne ispadne da je ovdje riječ samo o pikzibnerima performerima, treba se osvrnuti i na one prave pravcate performere koji ove jeseni okreću Balkan naglavce, pa od količine krvi koja se slijeva u mozak u tom položaju pucaju kapilare istom tom Balkanu i u inače slabijoj aktivnosti moždanih vijuga. Marina Abramović je tako potpuno razbucala Beograd i Srbiju.

Ta umjetnica svjetskog glasa čija koncepcija uključuje bol i neugodu (nešto toliko blisko Balkanu, s kojeg je u svijet davno otišla upravo s tom porukom u svom radu i dakako uspjela) ‘instalirala’ se u Beograd poput Trojanskog konja. Lajtmotiv reakcija medija i javnosti može se svesti na: „Koliko je to, upičkumaterinu, koštalo i šta je ovo?!“ Opet je propitivan cijeli sklop performansa kao umjetnosti i onda se kao na placu razglabalo koliko to koštaju luk i goveđe kosti kad ih prodaje umjetnica, koliko košta gledanje magarca i je li to uopće umjetnost.

Ukratko, tamošnje političke strukture su odlučile pofriškati CV i dovesti umjetnicu svjetskog glasa po sistemu „koliko košta da košta“. Nije sad ni taj mentalni sklop „koliko košta da košta“ nešto strano balkanskom umu i zaumlju, no Balkan je s dolaskom Marine Abramović dobio najkvalitetniji svjetski performans, a da toga u mnogočemu nije bio ni svjestan. Marina je također sve raskrinkala, a da o tome nije trebala ni riječ direktno o izgovoriti.

Za početak, ‘zauzela je muzej’ i time pokazala moć kulture. Nikad općenito na Balkanu dosad nit jedan muzej nije bio prijestolnica društvene i medijske moći kao što je nakratko bio ove jeseni Muzej moderne umjetnosti u Beogradu. A pošto je bio centar moći, onda se i bavio suštinskim pitanjem onoga što radi svaki centar moći, a to je bacanje prašine u oči, ili bolje ukazivanjem na tu performersku praksu.

Naravno da je Balkan sklon centar moći poistovjetiti s najisturenijom figurom, tj. vođom, pa onda od te zasljepljenosti promaknu drugi poučni detalji. Tako umjesto da  društvo vidjevši sebe u ogledalu pokuša doći do spoznaje i ispraviti neke mane, ono se bavi trivijom koliko je koštao okvir tog ogledala. Rijetki su se zapitali zašto u životu uglavnom samo glođu kosti i grizu luk koji im nabija suze u oči, i ima li cijeli taj Marinin performans slučajno veze s tim.

„80.000 hiljada evra za gledanje magarca na televiziji?! ‘Alo, Marina! Kakva je to, upičkumaterinu, umetnost!“, pitali su se mnogi. Samo su se rijetki zapitali koliku cijenu u realnom životu plaćaju zato što stalno gledaju magarce u ljudskom obliku na televiziji. I u konačnici ima li to ikakve veze s preostalim sitnišem u džepu kojeg ima taman toliko za kupiti goveđu kost i luk, koje će oni manje vični sirove glodati, a oni spretniji skuhati juhu – što je, u konačnici, osnovno balkansko jelo.

Kviz ‘Pronađi srpkinju’ (Izvor: Društvene mreže / Novosti)

Siniša Labrović – brojanje krvnih zrnaca

Čime se suštinski bavi neko društvo ako opasno zaokreće u militantno desničarenje i na svakojake načine guši svoju manjinsku, time i slabiju, populaciju imala ona krivi nacionalni, rasni, vjerski, spolni, intelektualni, pa čak i dobni predznak? U Hrvatskoj se takav opsesivno-kompulzivan poremećaj koji nikad ne donosi poboljšanje već uvijek nove probleme kolokvijano zove brojanje krvnih zrnaca. Duboko je to ukorijenjeno, taj impuls za prepoznavanje drugih i drugačijih, iz razloga jer je to ovdje očigledno uvijek problematično – biti drugi i drugačiji. U suprotnom se to nikog ne bi previše ticalo.

Zašto ‘impuls’? Jer to i jest. Uzmimo za primjer situaciju u kojoj zbog nekog razloga, npr. zajedničko putovanje, hrvatski državljani započnu međusobnu komunikaciju. U rasponu od deset minuta do pola sata otvorit će se tema o tome otkud su čiji roditelji. To je uglavnom identifikacijska igra u kojoj se doznaje tko je tko po nacionalnosti i to je često presudni faktor u razvoju daljnje komunikacije. Tko ne odigra tu verbalnu igru kako treba, neverbalno se potvrdio kao drugi i drugačiji. Ima i to svojih prednosti, može vas poštedjeti od izljeva tuđih šovenskih strasti i razmišljanja, jer, eto, možda ste ‘špijun’ pa druga strana sebe svjesno autocenzurira. Nekad je to idealna obrana od tzv. energetskih vampira.

Siniša Labrović snimljen tijekom performansa ‘Ljubav za osmijeh’, izložba ‘Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav’, 2019. (Izvor: Siniša Labrović/Facebook)

Vrhunski performans po pitanju brojanja krvnih zrnaca nedavno je upriličio Siniša Labrović, naš performer s privremenom adresom u Berlinu (jer za hrvatsku adresu nema dovoljno prihoda na matičnom terenu). Organizirao je kviz „Prepoznaj Srpkinju“ s još dvije volonterke ispred Hrvatskog narodnog kazališta i dijelio novac onim građanima koji su se upustili u igru da na osnovu fizičkog izgleda prepoznaju ‘kukolja u žitu’. Omjer rezultata 50:50 Labrovićevog kviza dovoljno govori o besmislu hrvatskog brojanja krvnih zrnaca, ali avaj, i tu se spočitnulo Labroviću da je podlegao utjecajima ‘neprijateljske štampe’ jer se performans izvodio u sklopu obilježavanja 20 godina kontinuiranog izlaska samostalnog srpskog tjednika Novosti.

Uz to i taj performans je brže-bolje krajem ovog tjedna krenuo zasjeniti jedan drugi ‘profesionalni performer’ bacivši statut napisan na ćirlici na pod pred novinarima. Slučajno baš u trenutku kad profesori i medicinari štrajkaju i traže veće plaće, u jednoj, rekli bismo ozbiljnoj situaciji koja se tiče života i preživljavanja, kad nije vrijeme za performas i zajebanciju. Ali izgleda da bez performera i performansa više ne možemo živjeti.

S druge strane, za kosti i luk će se uvijek naći neki sitniš u džepu. Narod se već naviknuo. Samo nek’ je kosti, luka i performansa.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X