Suradnja Dylan – Cash je ovdje prikazana tek kao sviruckanje nakon večere uz kakvo fino vino ili pečenje, no i u takvom kontekstu dovoljno je da silnice zaiskre i da se stvori posebna kemija.
Iz današnje perspektive Dylanov prevrat od „thin wild mercury sound“ s albuma „Blonde On Blonde“ na jednostavan rustikalan zvuk akustične gitare, usne harmonike, pedal steela i ritam sekcije albuma „John Welsey Harding“ ne zvuči tako revolucionarno, naročito ako znamo da su se i Beatlesi s orkestriranog „Sgt. Peppera“ okrenuli akustici (dijelom) na „Bijelom albumu“ i ako su Beach Boysi sofisticiranost „Pet Sounds“ zamijenili bazičnošću dva albuma „Smiley Smile“ i „Wild Honey“. U ovu grupu možda možemo staviti i Rolling Stonese, koji su nakon godine dana eksperimentiranja u studiju s „Their Satanic Majesties Request“ prešli na sirovi akustični country i blues, svi znamo s kakvim rezultatima.
Klatno se počelo okretati na drugu stranu i junaci priča iz prethodnih redaka su to dobro znali. Bob Dylan je, po meni, u ovoj fazi kasnih šezdesetih možda najjasnije pokazao kakvu će imati karijeru. U posve drugačijem kontekstu, lišen aure buntovnika i glasnogovornika generacije, nakon jednoipolgodišnje šutnje (što se u to doba smatralo kao vječnost), Dylan je izbacio fantastične albume „ John Wesley Harding“ i „Nashville Skyline“, te mrvicu slabije „Self Portrait“ i „New Morning“. Potonja dva su nova „čitanja“ dobila na izdanju „Bootleg Series Vol. 10 – Another Self Portrait“, što je uspješno bacilo novo svjetlo na, uz kršćanske albume, Dylanovu najneshvaćeniju stvaralačku fazu.
Za „John Wesley Harding“ i „Nashville Skyline“ nije bilo potrebno bacanje novog svjetla. Teško je zamisliti kako bi izgledalo neko radikalno novo svjetlo na ove dragulje. „All Along The Watchtower“ je odmah postala jedna od Dylanovih pet najizvođenijih pjesama (podjednako glasovita i u interpretaciji Jimija Hendrixa), „I’ll Be Your Baby Tonight“, „Lay Lady Lay“, „Dear Landlord“ su između ostalih obrađivali Robert Palmer i UB 40 (prvu), Byrdsi (drugu) i Janis Joplin (treću).
I što nam od svega toga donosi „Travelin’ Thru“? „Travelin’ Thru“ je neobično putovanje kroz samoću do dobrog društva. Isposništvo albuma „John Wesley Harding“ i „Nashville Skyline“ prelazi u spontano sviračko sijelo sa Johnnyjem Cashom gdje se obojica dobro osjećaju i dobro zabavljaju.
Čak i da slušatelj ništa ne zna o Dylanu i Cashu, osjeća se da je riječ o alfa mužjacima koji znaju što rade i koliko vrijede, podsjećaju na bivšeg premijera Tihomira Oreškovića kad je govorio hrvatski – njegov hrvatski je bio očajan, ali ga je govorio s više samopouzdanja nego velika većina onih koja ga doista znaju govoriti. Isto je i s Dylanom i Cashom kad pjevaju „Wanted Man“ – nabadaju po tekstu, ali taj njihov neverbalni moment govori slušatelju da znaju što rade, pa čak i kad to zvuči tek kao nabadanje po tekstu.
Nekih velikih otkrića nema na ovoj kolekciji i već me neko vrijeme prati osjećaj da priču „Bootleg Series“ treba završiti. Samo po sebi je nevjerojatna činjenica da jedan čovjek može imati seriju od 15 izdanja i da većina toga zvuči „tu negdje“ u odnosu na službenu diskografiju, pogotovo „Vol. 1-3“, „četvorka“, „desetka“ („Another Self Portrait“) ili jedanaestica („Basement Tapes“). Odbačene snimke sa „John Wesley Harding“ i „Nashville Skyline“ su interesantne, ali ne otkrivaju neke nove dubine. Suradnja Dylan – Cash je ovdje prikazana tek kao sviruckanje nakon večere uz kakvo fino vino ili pečenje, no i u takvom kontekstu dovoljno je da silnice zaiskre i da se stvori posebna kemija.
Dylan je ipak suzdržaniji, pa se povremeno osjeća kao da Dylan gostuje kod Casha na njegovoj kompilaciji, no to je manje bitno. Postavlja se pitanje, koliko često čujete dvojicu najvećih američkih glazbenih ikona kako neobavezno sviruckaju i pritom se osjećate kao da ste ugodno smješteni u prvom redu sjedala?
Ocjena: 7/10
(Columbia, 2019.)