Croatia Recods prošle godine je otvorila vrata još jednom, u Hrvatskoj, zaboravljenom asu ex-Yu rocka.
Iako je srazmjerno i nepravedno manje poznat u Hrvatskoj, marni slušatelji hrvatskih muzičkih radiopostaja čuju Dejana Cukića relativno redovito. Cukić je, naime, dio zbora koji pjeva na refrenu evergreena Parnog valjka „Uhvati ritam“, skupa s Bajagom i pokojnim Draženom Vrdoljakom. Nadalje, Dejan Cukić je Bajagin kolega iz grupe Instruktori, koji je poslije krenuo u svoju solo karijeru, a također je kolega pokojnog Dražena Vrdoljaka jer je dugo vremena aktivan kao rock novinar, tako da možemo reći kako Dejan Cukić poznaje rock scenu iz rakursa publike i rakursa izvođača.
Cukić je smion i hrabar čovjek koji je barem u godini kada zaključuje prvih šest dekada svog života izgleda da život dočekuje spuštenog garda poput boksačke legende Marijana Beneša, malo ili nimalo opterećen time što će ljudi misliti. Dejan gotovo simultano izdaje kompilaciju svojih najboljih radova i novi album „Ulica bez brojeva“. Po nekim nepisanim pravilima diskografske industrije, to se relativno rijetko radi, jer je takva situacija izniman pritisak na izvođača koji – pošto poto mora iznjedriti nešto što će zasjeniti kompilaciju najboljih dosadašnjih radova. The Beach Boys su uspjeli nadvladati izdavanje kompilacije „The Best of The Beach Boys“ izdavanjem albuma „Pet Sounds“. „Ulica bez brojeva“ nije antologijski kamen međaš rokenrola, ali vrlo čvrsta, solidna kolekcija pjesama koje predstavljaju Cukića koji svira i pjeva muziku koju najviše voli. Uostalom, samo se takva i računa.
„Ulica bez brojeva“ bilježe mainstream rock uglavnom inspiriran osamdesetima. Taj rock nije srećom izbjegavao stereotipe, nego različitim stilskim akcentima proširuje zvučnu priču, najčešće uzimajući začine jazza i akustičnih balada. Cukić je tekstove prilagodio sebi, tako da zvuči zrelije, no ne i umornije, ali uvijek u okvirima očekivanja onog što bi slušatelji Dejana Cukića htjeli od Dejana Cukića. To su ljubavne pjesme u kojima se uspješno izbjegavaju klišeji, a opet teme su dovoljno univerzalne da se slušatelji prepoznaju u tome. Cukić si dozvoljava povremena neobična (blago rečeno) rješenja, primjerice pjesmu „Mesečar“ će ljudi ili voljeti ili ne voljeti, a potpisnik ovih redaka je skupio hrabrosti priznati da spada u ovu drugu skupinu. Važnije je pak napomenuti da Dejan Cukić itekako ima što za reći, album mu na neki način je bliži rođak Bajaginom „U sali lom“. „Ulice bez brojeva“ je uravnoteženiji album, bez amplituda u pozitivnom ili negativnom smislu, a Bajaga potpisuje „Pamti me“, staru baladu koja je sada ugledala svjetlo dana. „Pamti me“ bi se po svom sentimentu idealno uklopila u album „Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju“, depresivnu kolekciju pjesama Riblje čorbe iz 1984. Bio je to zadnji album na kojem je sudjelovao Bajaga i čini se da na „Pamti me“ Dejan Cukić nije uspio zvučati onako upropašteno kao što je to uspjelo Bori Đorđeviću na Bajaginoj „Kad hodaš“, ali je uspio prenijeti emocije. Cukić je izvođački uobičajeno inspiriran, a to znači da se daje bez kalkuliranja i ostavlja dojam da uživa u tome što radi. Njegov dugogodišnji Spori ritam band je redovito u pravom, katkad i u sporom ritmu.
„Greatest Hits Collection“ je fini presjek karijere, doduše bez „Mokrih ulica“ (suradnje s Branimirom Štulićem iz sredine devedesetih) i s dobro došlim svojevrsnim novitetom, šarmantnom interpretacijom pjesme iz repertoara nedovoljno cijenjenog Andreja Šifera „Od šanka do šanka“. Izostanak pjesme „Mokre ulice“ možemo pravdati tehničkim i pravnim razlozima, činjenica je da Branimir Štulić u zadnje dulje vrijeme nije oličenje čovjeka s kojim se lako dogovoriti. Slušatelje će možda iznenaditi antiratna „Ja bih da pevam“, naročito kada vide tko je autor teksta, koji u Hrvatskoj nije poznat po nekom dosljednom pacifizmu. Ono što je važnije je da „Greatest Hits Collection“ donosi bar mali uvid kako je Cukićeva karijera izgledala u vrijeme međusobne medijske blokade između Hrvatske i SR Jugoslavije – upravo u to doba Dejan Cukić je snimio neke svoje najbolje pjesme. Iz ove perspektive je teško govoriti, no neki instinkti kažu potpisniku ovih redova da bi „Kao ti“ bila veliki hit, samo da je pjesmi bilo dozvoljeno se obrtati po hrvatskim radio-valovima. Drugi nikad slušani dragulj je „Nebo jedino zna“, a treći spomenuta „Od šanka do šanka“. Cukićev izričaj je redovito pristupačan, duhovit i na solidnoj udaljenosti od banalnog i profanog popa te je šteta što nije poznatiji u Hrvatskoj. Možda se to promijeni, Cukić je to zaslužio.
Ocjene:
„Ulica bez brojeva“: 7/10
„Greatest Hits Collection“: 8/10
(Croatia Records, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
