Petak navečer u Vintage Industrial Baru bio je rezerviran za pank veselicu i proslavu rođendana zagrebačkih pankera, a zimske temperature nisu spriječile da se klub rasproda.
Svirka je počela s prihvatljivih pola sata zakašnjenja, na čemu trebamo biti zahvalni jer bi, da je One Step Away počeo ranije, potpisnica ovih redova propustila tu (pred)grupu. Solidan nastup koprivničko-varaždinskih gostiju trajao je 40-ak minuta, a vokal i gitarist Kizo obznanio je da je i njima ova godina slavljenička. Napunit će 20 godina sviranja, doduše s popriličnom pauzom između albuma pa bi tehnički mogli biti i vršnjaci Mašinka, ali tko broji?
Koncertni prostor do kraja OSA-ine svirke već se pošteno napunio, a formirala se i fina šutka odnosno pogo, što se na mlađim predgrupama rijetko viđa. Bez seciranja setliste, spomenimo da su svirali stvari “Samo dan”, “Pa dokle”, “Plava noć”, “Nitko i ništa”, “Malo moje”, “Stare navike” i dr. – a publika je odurlala refrene i zagrijala grla za slavljenike večeri.
Mašinko je počeo oko 23:40 i sljedećih sat i pol Vintage se tresao od pank vibracija, šutke, stejdždajvanja, urlanja, ma i od podignutih ruku! Odavno nisam vidjela da su i zadnji redovi razigrani kao i prvi, moguće i zato što se obično probijem malo bliže pozornici, a moguće i da ima nešto u toj rođendanskoj atmosferi, a i pozitivnom ludilu koje prati i tekstove i muziku i duh Mašinka.
Odmah pri početku odsvirali su jednu od meni omiljenih pjesama “Oči pune suzavca”, a tek nakon “Živjet punim plućima” pozdravili su Zagrepčane koji zadnjih dana i ne mogu baš živjeti punim plućima, pogotovo u kvartovima na jugoistoku grada. Nekidan je u vijestima HRT-a upravo kada se govorilo o zagađenju u glavnom gradu prikazano i nekoliko kadrova Mašinkovog novog spota “Cmrok 2”, pa su tu stvar u petak morali odsvirati, barem da bi najavili novi album.
Uz “Rijetku spravu” i “Bumerang”, Šulc je napomenuo da su u svojih deset godina svirali sa svima “s kojima smo htjeli”, odnosno sa svojim prijateljskim bendovima hrvatske i regionalne pank scene. Iskoristio je taj kratki predah i da zahvali OSA-i na predgrupiranju.
Starije “Ali”, “Sude mi”, “Zli sine” i “Sretan” činile su blok s prvog bendoimenog albuma. Nastavili su s novijim pjesmama “Zajedno unatrag” i “Gotova stvar” s albuma “Majmun godine” koji su izdali s “Godinom majmuna” Debelog Precjednika. S istog splitanog izdanja je i stvar koju su sljedeću svirali “041”, neslužbena himna možda ne najtrofejnijeg, ali najboljeg nogometnog kluba u gradu.
S albuma “Frakturko” na rođendan je svratila “Gorija”, a ne znam kako drugačije nego apsolutnim ludilom opisati ono što se desilo za vrijeme obrade Mikrofonijine “Nema nikoga”. Za rođendansko slavlje bila je više nego primjerena “Odzvanjala je pjesma” s albuma “Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše”.
Uz taktove megahita “Kako je Potjeh tražio rakiju” bilo je jasno da će i ovo slavlje ubrzo doći svom kraju, a mogla bih se kladiti da sam čula da su baš svi u VIB-u euforično uzviknuli ono “rakija” (i izgubila bih tu okladu s guštom). Malo njihanja i zborskog pjevanja pretvorilo se u šutku uz zadnju stvar “Kada vjetar kaže stani”, a ako se ne varam, za bis je ostala “Samoća” (koju u originalu izvodi KBO!).
Znam da je jednu stvar s njima odsvirao i Kizo iz OSA-e, ali ne bih stavila ruku u vatru ako me pitate koju. Detalji-šmetalji, u svakom slučaju bio je odličan način za ugrijati zimski petak i proslaviti postojanje odličnih domaćih pank bendova.