‘KIWANUKA’ je album koji otvara prostor ljudskosti, onom naizgled tako lako ostvarivom, a opet toliko potisnutom u svijetu koji se lakše odaje histeriji, sumnji, zatvorenosti i anksioznosti. Voljeli ili ne voljeli glazbene 60-te, ovaj album će vam jednako efektno doći kao terapija.
Bili smo skeptični može li talentirani Michael Kiwanuka nastaviti niz nakon “Love & Hate” albuma, ali nas je tako dobro uvjerio da ga može i nadmašiti. “KIWANUKA” je ne samo da je odličan hommage rock produkciji šezdesetih, već funkcionira i kao transglobalni world music uradak u kojem se kovitlaju utjecaji afričke glazbe, francuske šansone, američkog retro popa, a sve to natopljeno u psihodeličnu hendriksovštinu. Kiwanuka ide gigantskim koracima naprijed, iako bi po zvuku rekli da korača unatrag. – napisali smo o prošlogodišnjem Kiwanukinom albumu na listi najboljih albuma za 2019. godinu. Možda je moglo tako i ostati, ali je pala odluka da mu ipak treba posvetiti malo više pažnje.
Za početak zanimljiv je taj tradicionalistički otklon u vizualnom imidžu, pa se na Kiwanuku može gledati kao na svojevrsnog guru-pandana Kamasija Washingtona, kad je riječ o rock i pop izričaju, kao što se to pretače i u samu glazbu. Pastiche pristup na ovom eponimnom albumu „KIWANUKA“ jest u svom zenitu (tako da definitivno treba odati i počast izuzetnom producentskom vizionarstvu tandema Danger Mouse – Inflo), ako se uspoređuje s njegova prva dva albuma na koja se može gledati kao da su bili tek razvijanje krila za pravi let, nešto poput prologa.
„KIWANUKA“ je stoga nešto poput prvog pravog starta – objedinjena ideja, izvedba, filozofija i folklor. Riječ je o albumu destilatu onog najboljeg prvenstveno iz perioda šezdesetih u koji su uklopljeni aktualni tekstovi, no s drukčijim prefiksom od tekstova kakvi karakteriziraju ovo vrijeme, u smislu da se iz njih ne iščitava nemoć, već da širi samopouzdanje na slušatelja. To je album koji šalje poruku: „Digni glavu!“, pored sve zvučne estetike prošlosti u koju je spakiran. U tom smislu, „KIWANUKA“ nije puki estetski hommage 60-ima, već namjerno odabrana zvučna kulisa perioda kad je rock glazba u sebi nosila najviše buntovničkog i revolucionarnog naboja.
Već prva pjesma „You Ain’t The Problem“ tu dolazi kao jasni postulat serviran bez imalo uvijanja, a za slučaj (ako album konzumirate kao vinil) da krivo okrene stranu i krenete od polovine, istu dimenziju će pružiti „Hero“ svojim hendrixovskim nabojem. U nastavku „Rolling“ i „I’ve Been Dazed“ odlično nastavljaju taj put buđenja i stjecanja samospoznaje, ali na njemu ostaju i „Piano Joint (This Kind Of Love)“, „Another Human Being (Interlude)“ i „Living In Denial“ iz kojih sijevaju oštre misli i poruke i kad zavlada baladno ozračje.
„KIWANUKA“ je stoga svojevrsni ‘album svjetla’. I njegovi najtamniji emotivni zakutci uvijek imaju odškrinuti prostor nade, a kad sve to podeblja neki neobuzdani psihodelični gitarski solo ili potmuli afrobeat, samo možete uživati u snazi koju vam pumpa iz zvučnika. Dakle, nije tu u pitanju samo jedna pjesma, kontrasta radi, već cijeli album koji vas vodi na živopisno pozitivističko putovanje. I katarza mu je dugačka i s nizom ‘okidača’, jer nakon već spomenute „Hero“ kreće grandiozni finale u kojem niz „Hard To Say Goodbye“, „Final Days“ i „Interlude (Loving The People)“, otvaraju čakru po čakru i zidaju podlogu zdravog duha što Michael Kiwanuka na samom kraju dvaput podvlači, prvo u pretposljednjoj „Solid Ground“ i zatim u zadnjoj „Light“, koja uistinu širom otvara vrata svjetla prema duši.
„KIWANUKA“ je album koji otvara prostor ljudskosti, onom naizgled tako lako ostvarivom, a opet toliko potisnutom u svijetu koji se lakše odaje histeriji, sumnji, zatvorenosti i anksioznosti. Voljeli ili ne voljeli glazbene 60-te, ovaj album će vam jednako efektno doći kao terapija.
Ocjena: 9/10
(Polydor / Universal Music, 2019.)