Možda je malo reći koliko je Ane Paška osebujna umjetnica. Možda je najbolje da to djelomično saznate iz ovog intervjua koji dolazi kao intro za njene ‘Improvizije’ koje će se dogoditi u četvrtak 27. veljače u Začaranoj Močvari na savskom nasipu.
Mislim da trenutno u zemlji, a možda i šire ne postoji zahtjevnija forma za solo izvođača kao što su tvoje „Improvizije“ koje na jedan originalan i jedinstveni način spajaju glazbu, kazalište, ali i osebujni osobni stav, što naravno iste te „Improvizije“ čini neprenosivim djelom na neku drugu umjetnicu. Dakle, kako si uopće došla do „Improvizija“ i koliko je dugo trajao taj proces?
Ane Paška: Nekad mi se čini kao da taj proces traje od onog trenutka kad sam prvi put osjetila što znači izvedba, a to se dogodilo kad sam kao djevojčica interpretirala mamino pušenje, njene specifične kretnje, način na koji se smije, pa se radost takve osobne igre proširila na „uglazbljivanje“ crteža, promatranje zvukova odnosno kako neki zvukovi bojaju prostor, pa pomicanje paučine dahom i stvaranje dijaloga s paukom, i još niz malih kućnih performansa koje sam često izvodila ispred roditelja baždarenih za ulijevanje podrške, tako da je ta djevojčica uronjena u igru, na vrijeme dobila dozvolu da se legalno može baviti okolinom i od nje činiti jedan svijet ugodan za smještanje slobode koja ne bode, koja ne vrišti jer je ostala vani, u nečijem tuđem poderanom svijetu.
Volim što sam Paškinja i što sam odrasla na svim tim starim pričama „od onoga puta“, s tim autentičnim likovima maloga mista iz kojih izvire sirovost, a upravo ta sirovost nekad je vapaj onog istinskog i moćnog života u nama.
Kako sam vrlo rano počela zapisivati misli u obliku pjesama, poruka ili dislociranih slova koja su, ako šetaš zadanom putanjom, činila znakovitu riječ, pa sam dane i sate provodila na brdu pjevajući ovcama i izvodeći raznorazne pizdarije, maštajući o takvoj slobodi izražavanja, naravno da, kad sam prvi puta ušla u kazalište i osjetila magiju te crne kutije, prepoznala sam taj prostor kao prirodno stanište moje duše. „Problem“ je nastao što se to prirodno stanište proširilo i na knjige, filmove, glazbu i tako se izgradilo puno spiritualnih stanova u neprestanoj ekspanziji gdje se osjećam kao doma. Do „Improvizija“ sam došla tako što nisam prestala odlaziti u brdo iako se godinama to brdo gradilo u prostorima moje vizualizacije s obzirom na prostor, vrijeme i ritam gradova u kojima sam kasnije živjela, a živim i danas. Morala sam učiniti nešto da onoj djevojčici ne umre nada.
Ono što se meni osobno čini jest to da taj kreativni proces stalno traje i da „Improvizije“ nikad neće dobiti neku okoštalu vizuru, jer ti očigledno želiš stalno imati ‘odškrinuta vrata’ za nešto novo. Je li tako, ili mi se samo pričinjava?
Ane Paška: I meni se prvo počne pričinjavati, onda se izgubi „njavati“ ostane samo „priči“ koje postane priča i tako ta odškrinuta vrata počnu svirati, a ja ostanem nijema i pomislim: bože, hoće li ova kreacija ikad prestat?
Kada si shvatila da tvoj izričaj ovisi o tome koliko je tvoj život ‘otvorena knjiga’ i da tu moraš ići van sa svim, da tako kažem, bez pardona? Ili možda bolje, kad je Ane shvatila da je Paška?
Ane Paška: Kad je otišla iz Paga.
Ono što je posebno zanimljivo je da nisi dozvolila da te sredina ukalupi i podreže ti krila, iako svaka sredina tome teži, pogotovo ako je manja i hajmo reći, provincijalna. Nitko ne razgolićuje Pažane poput tebe. Dakle, s jedne strane tvoja okolina je za tebe vrelo inspiracije. Kako objašnjavaš taj kontrastni odnos?
Ane Paška: Meni je stran pojam sredine koja reže krila, prvenstveno zato što su i moji roditelji bili letači, pogotovo otac koji je uz divovska krila imao i čelična stopala, a mama je uz nježnost imala i privrženost kontinuitetu, tako da su roditelji za mene i brata bili prisutnost koja ne samo da iscjeljuje, nego i oblikuje. Osim toga, Pag je kao mjesto, barem za moje odrastanje, bio toliko poticajna, raznolika i inspirativna cjelina s obzirom na dječje festivale, bogate karnevale, druženja, pjesme, predstave, da nikada nisam osjetila tu „provincijalnost“. Naravno, uzimam u obzir i činjenicu da sam s 14 godina krenula u srednju školu u Zadar i od tada ne živim u Pagu, pa mogu sebi dopustiti romantiziranje, zafrkanciju i odmak. Volim što sam Paškinja i što sam odrasla na svim tim starim pričama „od onoga puta“, s tim autentičnim likovima maloga mista iz kojih izvire sirovost, a upravo ta sirovost nekad je vapaj onog istinskog i moćnog života u nama.
Puno o tvom duhu govori uvod: “Kad je maštala o knjizi, zapravo je maštala o predstavi. Kad je maštala o predstavi, zapravo je maštala o glazbi. Kad je maštala o glazbi, zapravo je maštala o filmu. I tako se ona vrti u svojim krugovima.” u tvojoj knjizi o majčinstvu „JaMajka Dream“. Smeta li ti ponekad to „vrćenje u vlastitim krugovima“?
Ane Paška: Bilo je perioda kad su te vrtnje bile toliko jake da sam bila uronjena u kaos i bio je prilično velik izazov iz njega izaći. U dvadesetim godinama ti su kreativni naboji kod mene bili toliko ekscentrični da se po nekoliko tisuća mojih neurona znalo zalediti otvorenih usta od euforije i nije postojao način da ih opustim i razmekšam. Na fizičkom tijelu te su se senzacije manifestirale kao bol u leđima, a osjećaj mi je bio kao da sam progutala i frižider i protuprovalna vrata, a moram se držati uspravno. Dugo su ti krugovi bili spljošteni od umora. A onda su se polako počeli odmotavati i od trenutka kad sam se posvetila autorskom radu (službeno se to događa 2014. godine s glazbenim performansom i knjigom “Slikovnica od pidžame”) uvidjela sam da su ti krugovi zapravo spirala i što više izvodim to je više prostora između katova spirale, prostora u kojem odzvanja dah i tamo se želim pospremiti i što duže ostati.
Kako si uopće došla do ideje za knjigu o majčinstvu, koja je po mom mišljenju u formi prijemčiva, ali tematski duboka u nekim stvarima?
Ane Paška: Majčinstvo nije samo tema, ono je život. Svjedočiti životu koji se u tebi stvara, i metaforički i poetski i doslovno, za mene je, pogotovo u trudnoći, bio najintenzivniji osjećaj umjetnosti na djelu, da ne kažem umjetničkog djela. Osjećala sam se kao samuraj i flamenco plesačica s kćerkicom u sebi, komunicirala sam s njom na staničnoj razini, a kako sam posljednja dva mjeseca provela u strogom mirovanju, to je za nas bio neopisivi blagoslov jer se ta komunikacija počela prelijevati u crteže, pjesme, poeziju u prozi, glazbu…i tako je nastao projekt JaMajkaDream koji se sastojao od knjige i glazbenog performansa. Tad sam shvatila da od svih kategorija zanimanja kojima me ljudi predstavljaju (dramaturginja, performerica, glazbenica, multimedijalna umjetnica…) najviše se osjećam kao zapisničarka. Unutarnji prostori koji su u neprestanoj transformaciji zvuka, slike, riječi, ambijenta, značenja, boje, itd, toliko su moćni i vrijedi dijeljenja, da sam osjetila snažan poziv da ih zabilježim u obliku knjige, glazbe, performansa, videa.
Videografija te također jako privlači. Stapaš kontraste, kao da nastojiš pomiriti surovu kamenu pustoš i ekstravaganciju živopisnih boja, što u odjevnim kreacijama, što u rekvizitima. Što te tu najviše privlači?
Ane Paška: Opet i uvijek, najviše me privlači igra. Svi imamo u sebi na tisuće likova u koje se možemo transformirati i na takav način otkriti ili proširiti svoju osobnost, biti puno više od onoga što vezujemo za svoje ime i prezime i službeni kod. Predmeti su također pejzaži. Kad staviš vreću na glavu i zamisliš da je to čisto srebro iz Egipta, ako se dovoljno prepustiš igri, prostorija u kojoj boraviš odjednom postaje dio tvoje unutarnje mitologije. Za mene su kostimi i scenografija, a onda i vizuali u filmovima koje sam dosad napravila, sredstvo za uranjanje u te osobne, unutarnje pejzaže. Pozvati ljude u takav dom koji si sagradio s namjerom da ih provedeš kroz taj krajolik glazbom, pjesmom, različitim emocijama, intenzitetima, kaosom i tišinom, za mene je jedan od najsvečanijih načina bivanja u zajedništvu. Kad se jednom tako ogoliš, ostaješ trajno zaražen takvom vrstom komunikacije.
S publikom se jednako poigravaš tijekom svog nastupa, u smislu kad si u elegičnom raspoloženje onda bljesneš s nekim pozitivizmom, nekom nadom, kao što voliš prirediti i neki ironični hladni tuš kad se sve kotrlja bezbrižno. Kako sebe doživljavaš, kao optimisticu ili pesimisticu? Ili se i to vrti u krugovima?
Ane Paška: Uvijek optimizam! I blato, težina, bol, tuga, razočaranje su djeca koju je potrebno vidjeti, pokušati razumjeti, poljubiti i na kraju transformirati u njihovu suprotnost. Upravo u toj sjeni krije se naša najveća snaga. A da ne govorim koliko svi ti mračni dijelovi vole biti na sceni, „vidi me, vidi me“, daš im priliku i odjednom ili nerijetko se u sudaru i prepoznavanju s publikom pretvore u smijeh. Takozvana katarza.
Dosad je zagrebačka publika mogla doživjeti „Improvizije“ u kazalištu Mala scena, a ovog četvrtka će imati tu priliku u Močvari u sklopu Začarane Močvare. Je li to to predstavlja veći izazov?
Ane Paška: Sve je izazov. Uvijek je izazov. A iza svega stoji zov.
Što još pored „Improvizija“ možemo očekivati od tebe u bliskoj budućnosti, što te trenutno najviše zaokuplja, ili bolje u kojim krugovima se sad vrti Ane Paška?
Ane Paška: Krenula sam sa snimanjem albuma koji možda to na kraju ne bude, nego se pretvori u filbum. Stvaram polako. Kad završim jednu pjesmu, onda je želim objaviti uz video kojemu želim dati jednaku važnost. Osim toga, čeka me montiranje eksperiduhalnog filma snimljenog prošle godine u Lici i jedva čekam uroniti u taj proces. Bit će, naravno, glazbeni film. A pojam eksperiduhalnog nastao je prije dvije godine na Pagu, kao specifičan način pristupa stvaranju. E ta vrtnja je prava Putopija koju bi voljela jednog dana predstaviti, tko zna, možda i u Močvari.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
