Vremena zaista jesu čudna, a mladi Theophilus na čudan način balansira održavajući ravnotežu između kulera i grotesknog tipa.
Kratki uvid u to što je radio i gdje je bio Teophilus London u zadnjih godinu dana impresivan je zbroj neprospavanih noći s razlogom. Iako je album već prilično star aktualizira ga prošli tjedan zatvoreni natječaj za remiks singla “All Around The World” koji je održan na stranici talenthouse.com i na koji se prijavilo stotinjak DJ-a.
Sve je počelo na prošlogodišnjem partiju na SXSW konferenciji gdje je u maniri tradicionalno kičastih MC reperskih nastupa skupio brojne simpatije s remiksiranom “I Will Always Love You”, vječitog hita Dolly Parton koji je proslavio pokojnu Whitney Houston, najavivši nimalo skriveno da je 2012. upravo njegova godina. Kada nezaustavljiva profesionalna američka glazbena industrija odluči nekome dati krila rađa se konkretna instant slava kakvu ovih dana živi ovaj bruklinski mladić rođen u Trinidadu. Osim što je zabavljao filmsku ekipu na ovogodišnjem Sundance festivalu, njegovo ime nalazi se među headlinerima i ovogodišnje najveće glazbene konferencije u Austinu, a također će posjetiti i Zagreb u sklopu ponovno aktiviranog Rokaj festivala koji će se održati na Zagrebačkom velesajmu.
Album “Timez Are Weird These Days” produkcijski je bogata zvučna kulisa za izvrstan vokal koji baš i ne kaže puno. Naslovna pjesma i hit koji je predodređen da izlazi na uši “All Around The World” na nivou je boljeg eurovizijskog hita koji imitira najslabiju fazu Daft Punka i veselice s kojima su početkom milenija duo Outkast sebi napravili lagodan život.
Tekstovi su dobili oznaku PA (explicit content), a na naslovnici albuma to je više kao šminka za bolju prodaju kod mlađe publike jer nekoliko “fuck” i “dick” riječi nisu niti po čemu kontroverzne. Svi stihovi su Theophilusovi i zapravo autobiografski govore uglavnom o turneji koja ne prestaje, a s njom niti hype: putovanja-hoteli-provodi-klubovi-komadi-putovanja. “Why Even Try” i “Love Is Real” ljubavni su vapaji napravljeni kao dueti i zvuče u najmanju ruku kao kava s dvije kocke šećera previše. Nizu laganica se može dodati i “One Last Time”. Album i trenutna turneja Tour de Roses ostvarenje su svih životnih ciljeva s 25 godina. U Londonovoj koži je burno i ludo zabavno, ali na albumu (kada se riječi napokon razaberu iz jakog njujorškog naglaska) zapravo su neviđeno dosadni. Već uvodna pjesma u kojoj se predstavlja ponavljajući mantru vlastitog imena nameće se stilski smjer albuma kao hip-pop. Miks hip-hopa s disco danceom i lirski trenuci u već spomenutim ljigicama za lagano zavođenje zbroj je četrdesetak minuta materijala “Timez Are Weird These Days”.
Theophilus London je simpatičan, bije ga dobar glas i ima dobar glas s kojim definitivno zna što radi pa se čini kao idealna teen zvijezda koja je nakon svršene srednje škole krenula u veliki opasni svijet showbiznisa. Kako će proći kroz početnu euforiju pokazati će se na nekom sljedećem albumu. Posljednja pjesma “I Stand Alone” priziva nastavak rada ovog zanimljivog vokala.
Prošle godine nastupio je na prijestolnici filmskih festivala, onom u Cannesu. Promovirajući svoj album “Times are Weird” koji je službeno izašao mjesec dana kasnije više nego uspješno je privukao pažnju na sebe. Njegova manekenska figura, mladost i crossover stila koji je pomirio YSL odijela, reperske šilterice, ženski nakit i stetsone, te moć da bude neodoljivo nasmijan danima. To je totalna predanost devedesetima, što predstavlja školsko poznavanje i štovanje vantage pravila, što je većini trendsetera sasvim dovoljno za hit kao i staroj Europi da bude očarana. A kako će se uklopiti u heavy metalom nabrijani Rokaj fest u lipnju čini se zanimljivim izazovom za pogledati.
Ocjena: 7/10
(Warner Bros / Dancing Bear, 2011.)