Krv u Stolici friški je glazbeni projekt šaljiva, ali zanimljiva imena iza kojeg stoje mladi, perspektivni glazbenici aktivni u bendovima kao što su Pseća Plaža, nemanja, Mary May i Porto Morto. Promocija njihova self-titled albuma prvijenca održala se u zagrebačkom klubu KSET u četvrtak, 5. ožujka.
Glazbena scena nekog grada obično posjeduje zvučne karakteristike koje povezuju sve aktivne bendove i projekte. Kako scena sazrijeva, tako nastaju novi bendovi, a univerzalni zvuk sačinjen od spomenutih zvučnih svojstava postaje jedinstvenim potpisom grada. Ljubljana je, primjerice, svoju glazbenu ostavštinu izgradila na Laibachu i Borghesiji, novonastala riječka scena napaja se Letom 3, Lauferom, FITom i Gradom, Beograd svoj kreativni kapacitet crpi iz specifičnog garažnog sounda kojeg su stvorili Repetitor, a kad je riječ o Zagrebu – univerzalan sound gotovo kao da ni ne postoji.
“The newest wave” se u hrvatskoj metropoli počeo javljati kao posljedica jake eksplozije kantautorskih snaga, među kojima su Sara Renar, Denis Katanec i Gentleman. Istini na volju, osim samostalnih umjetnika, zagrebačka scena je u zadnje vrijeme kultivirala i pregršt izrazito zanimljivih i hvale vrijednih bendova koje je nemoguće svesti pod zajednički nazivnik. To se, naravno, prvenstveno odnosi na zvuk; jedina poveznica im mogu biti isti članovi. Najrecentnija ispaljevina te nevjerovatne kohezije među glazbenicima grada zagreba nosi naziv Krv u Stolici.
Krv u stolici čine Leo Beslać (bass gitara, vokal), Matej Perić (bubnjevi), Silvio Bočić (bubnjevi) i Luka Čapeta (gitara). Nakon što su jesenas izgnjavili publiku JeboTon feštivala, također u KSET-u, odlučili su se na izbacivanje njihovog prvog studijskog uratka koji toliko izlazi iz gabarita slušljive glazbe da riječ “album” u ovom kontekstu ne znači ništa.
Ono što krasi ovaj svježi, inovativni projekt upravo je manjak, bolje rečeno izostanak bilo kakvog ukrasa – “album” je pun sirove energije očigledno nastale u samom momentu stvaranja “pjesama”, a instrumentarij igra ulogu prevoditelja te energije u nešto što uho prepoznaje kao zvuk. Trenutni opus benda čini sedam uglavnom bučnih, naizgled besmislenih komada koji predstavljaju dijametralnu suprotnost bilo kakvoj glazbenoj formi, ali kada se taj besmisao prezentira uživo, dobije se cjelokupna, višedimenzionalna slika o samom bendu.
Leo Beslać svoje liričko korijenje vuče iz apsurda svakodnevnog života, ali i apsurda koji je prisutan prilikom doživljavanja svijeta. Uživo ti izrazito direktni tekstovi zvuče u najmanju ruku stravično, a njegova teška i tamna vokalna interpretacija drži pažnju publike u svakom trenutku. Obzirom da pjesme generalno prelaze trajanje od deset minuta (s pokojim izuzetkom), lirika je bila zadužena za punjenje rupa u koncentraciji slušatelja.
Sam instrumentarij predstavlja netipičnu postavku – ritam sekciju čine bass i dva bubnja – ali unutar granica bezgraničnog i bizarnog anti-koncepta setup pronalazi svoj smisao. Svirka je itekako energična, iako je zbog duljine pjesama na trenutke zamorna. Bend se kroz koncert oslanjao na spontano zvučno “odbijanje” od drugih instrumenata, te se tako dobio dojam ping-pong turnira sa zastrašujućim soundtrackom.
Ovo jedinstveno koncertno iskustvo u KSET-u začinio je i faktor sreće kojemu se bend skroz prepustio. Sporadična improvizacija prisutna na stageu bila je jednako spontana kao i studijska snimka; a to je samo po sebi apostrofiralo mističnost ovog četverca koji se svim silama odbija ukalupiti u bilo kakvu glazbenu formu. Nema benda do benda koji to ustvari nije, kao što ni nema glazbenika bez bizarnih pothvata. Kad su u pitanju KUS dečki, bizarnost je jedan od niza privlačnih elemenata koji krase njihov unificirani lik.