Kombinacija hipnotičkih ritmova, spotovski režirane koncertne snimke i prošvercanog piva, rezultiralo je prvom intervencijom zaštitara u povijesti CineStara.
Drugačije nije ni moglo završiti. Hardcore fanovi Prodigyja ispunili su novozagrebački CineStar, kao i u, za pretpostaviti je, nekoliko stotina kinodvorana diljem svijeta, gdje se njihov nastup iz Milton Keynes Bowla, najavljen kao „najbolje snimljen koncert ikada“, istobodno prikazivao. Bombardirani „Firestarterom“ ili „Breathe“ s velikog ekrana, teško je bilo razlučiti nalazimo li se na koncertu ili u kinu, no za nekoliko stotina obožavatelja u foteljama dvorane dvojbe nije bilo – party je mogao započeti.
Ostvarenje nagrađivanog redatelja Paula Dugdalea izuzetno je kompatibilno sa elektronsko-psihodeličnim ludilom kakvog su patentirali The Prodigy. Spotovski posloženih sat i pol kadrova s najvećeg koncerta u karijeri britanskih post-punkera, pred 65 tisuća obožavatelja, svojim milisekundnim bljeskovima, sumanutim poniranjima kamere, šuljanjima među podivljalom publikom i nekontroliranim hvatanjem svakog detalja na pozornici, dovodi gledatelja do ruba epileptičnog šoka.
Stoga je sasvim razumljivo da se „World’s On Fire“ nije mogao pratiti zavaljen u udobne crvene fotelje. Zadnji red je prvi „pukao“; ispod jakni su se izvadile skrivene limenke piva, majice su se skidale i skakanje uz ritmove „Invaders Must Die“, „Out Of Space“ i „Omen“ uskoro se proširilo cijelom dvoranom. Uzalud su zaštitari pokušavali sniziti uzavreli adrenalin u krvi, party u dvorani 7 u Avenue Mallu bilo je nemoguće zaustaviti.
„Smack My Bitch Up“ označio je polagani fade out ovog intenzivnog dokumentarnog djela, kao i jednog od najneobičnijih kino-iskustava. Bila je to prva i jedina prilika za gledanje „World’s On Fire“ na velikom platnu, projekcije koje će vam omogućiti Pirate Bay zasigurno neće biti ni izbliza toliko efektne. S bljeskovima pred očima i zujanjem u ušima rijetko se izlazi iz kina. Osim u slučaju kad su glavni junaci Liam Howlett, Keith Flint i Maxim Reality.