Tijekom rada s R.E.M.-om, a i poslije njihovog raspada, Peter Buck kao da pokušava oboriti rekord po broju suradnji s drugim bendovima i kantautorima, s posebnim naglaskom na kultne heroje, talentirane autsajdere koji nikada nisu htjeli, često niti mogli igrati po pravilima biznisa i industrije.
U svom CV-ju tako ima čitav niz glazbenih ekscentrika poput pokojnog Warrena Zevona, Barrettovog ‘nasljednika’ Robyna Hitchcocka ili na ovim stranicama nedavno predstavljenih The Feelies, a tom uistinu fascinantnom popisu početkom ožujka dodao je i Lukea Hainesa, nekadašnjeg lidera The Auteursa i Black Box Recordera.
Iako se u karijeri, barem u rodnoj mu Britaniji, mogao pohvaliti nekolicinom komercijalnih uspješnica kao što su „Lenny Valentino“ i „The Facts of Life“, Haines je oduvijek bio previše svojeglav i beskompromisan za mainstream pa se, primjerice, u vrijeme najveće britpop histerije s gađenjem odrekao svoje uloge u čitavoj priči, a ubrzo i uzburkao duhove samostalnim projektom Baader Meinhof, nazvanim po ljevičarskoj terorističkoj skupini iz sedamdesetih i po pitanju tekstova skoro u cijelosti posvećenim takvim temama. Novo tisućljeće započeo je pozivajući svjetske pop glazbenike da štrajkaju barem na tjedan dana, poslije čega je ušao u svoju daleko najkreativniju fazu, izbacujući albume svakih godinu-dvije, istovremeno skladajući i za film te objavljujući književne naslove u rasponu od memoara do kuharica.
Do ovog udruživanja snaga došlo je prilično slučajno, zahvaljujući internetu i slici Loua Reeda koju je nacrtao Haines, a kupio Buck. Nakon upoznavanja i dopisivanja, odlučili su se okušati i u pisanju pjesama, pri čemu je Haines, po svemu sudeći, vodio glavnu riječ. „Beat Poetry For Survivalists“ zvuči poput većine njegovih solo izdanja, uz nešto više mraka i buke. Drugim riječima, u pitanju je 10 pjesama ukorijenjenih u garažnom rocku i neopsihodeliji kasnih osamdesetih, koje dijele sličnosti s Jesus & Mary Chain, Spacemen 3 i već spomenutim Robynom Hitchcockom na kojeg Luke frapantno nalikuje i poetikom i bojom glasa.
Buckov trademark, Byrdsovska zvonjava gitare, izbija na površinu tek u singlu „Jack Parsons“, naslovnoj pjesmi i donekle finalu „Rock’n’roll Ambulance“, tri vjerojatno najbolje skladbe na ploči. „Apocalypse Beach“ je također vrlo solidna, no sve drugo se teško može usporediti s velikim dijelom njihovih dosadašnjih opusa. Peter je vidno s guštom ‘otfrljio’ distorziju i svaki ton utopio u feedbacku, no brutalni riffovi u „Franch Glam Man Gang“, „Ugly Dude Blues“ i „Last of the Legendary Bigfoot Hunters“ nisu dobili nastavak i kulminaciju kakve zaslužuju.
Stvar u određenoj mjeri popravljaju Lukeovi stihovi, točnije njegov osebujan i ne baš lako prohodan tok svijesti u kojem jedni uz druge stoje Ramonesi i Liberace („Last of the Legendary Bigfoot Hunters“), raketni inženjer i okultist Jack Parsons se na Marsu upoznaje s Bogom, a radio-postaja na ‘plaži apokalipse’ pušta samo pjesme Donovana. Dotaknuo se i francuskog rock’n’rolla, problema s kojima se svakodnevno sreću ružni, kao i brojnih popkulturnih i inih veličina (Pol Pot, Andy Warhol, Carpenters…).
„Beat Poetry For Survivalists“ nije loš album, daleko od toga, premda se s obzirom na dosadašnje zasluge od njega opravdano očekivalo više. S druge strane, moguće ga je smatrati i obećavajućim ‘pilotom’, nultom epizodom nečega što bi, ako se ova suradnja nastavi i u budućnosti, trebalo dobaciti jako daleko. Gotovo do R.E.M.-a i The Auteursa.
Ocjena: 7/10
(Omnivore, 2020.)