Postavlja se pitanje što je uopće autor htio ispričati s filmom u kojemu je ključni lik toliko bolestan da nije u stanju biti razrađen, a isto tako ne može biti ni nositeljem neke konkretne radnje, budući da mu se ništa zanimljivo u životu ne može niti događati.
Joshu Tranku bilo je samo 27 godina kada je snimio svoj prvijenac, found-footage znanstveno-fantastični triler “Chronicle” koji je nagrnuo pozitivne kritike i veliku zaradu od 126 milujuna dolara, desetorostruko veću od novca uloženog u taj film. Otvorila su mu se vrata Hollywooda, dobio je priliku režirati visokobudžetni film o superjunacima “Fantastic Four”, a na njega je čekalo i jedno poglavlje iz serijala Star Wars, točnije zasebna priča o plaćeniku Bobi Fettu. No, “Fantastic Four” je uspio postići nešto što se rijetko događa Marvelovim filmovima, a to je da je neslavno propao. Trank je izgubio kontrolu nad produkcijom, a film su preuzeli studijski glavešine koji su ga potpuno uništili. Koštao je koliko je “Chronicle” zaradio, a vratio je tek petinu tog iznosa. Fantastična četvorka tako je postala ukletom franšizom unutar superjunačkog univerzuma koja ni nakon nekoliko pokušaja nije uspjela zaživjeti. Uza sve to, film o Bobi Fettu nikad se nije ni dogodio.
Trank se tako našao na početku i ako se itko uopće pitao kako će se oporaviti, nade su skočile kada je objavljeno da snima film o zloglasnom gangsteru Alu Caponeu s Tomom Hardyjem u naslovnoj ulozi. Fotografije glumačke zvijezde pod teškom šminkom obećavale su, kao uostalom i natuknice koje su dale naslutiti kako neće biti riječ o tipičnoj biografiji, već o pogledu na posljednju godinu života poznatog kriminalca kada mu fizičko i psihičko zdravlje znatno popuštaju. Usto, Trank je i ponovno preuzeo uzde u svoje ruke, te osim režije potpisuje i scenarij te montažu filma.
Radni naziv filma bio je “Fonzo” i mnogo bolje odgovora od službeno korištenog “Capone” jer je riječ o imenu kojim ga svi u filmu zovu kako bi mu pružili novi identitet u odnosu na onaj zloglasni pod kojim je odslužio zatvorsku kaznu prije otpuštanja zbog uznapredovalog stadija sifilisa koji je pokupio u mladosti. Capone kojeg vidimo u filmu ima malo toga zajedničkog sa zločinačkim veleumom, štoviše um ga i napušta, dementan je i nema kontrolu nad tjelesnim funkcijama, pa Trank neće propustiti ni jednu priliku koja mu se pruži da prikaže obavljanje nužde, bilo velike ili male, u gaće, pelene ili krevet. S druge strane, očito je kako Hardy potpuno uživa u ulozi koja mu dopušta da nosi masku, kućne ogrtača i pelene, žvače cigare (ili mrkve kao zamjenu), a glasa se gotovo isključivo gunđanjem, režanjem i brundajućim zvukovima kakvi mu i inače predstavljaju velik dio repertoara.
Paralela s Marlonom Brandom nekako se sama od sebe nameće, jer osim određene fizičke sličnosti uvodna scena filma uvelike podsjeća na onu u kojoj umire Vito Corleone u Coppolinom kumu – bolesni stari mafijaški boss plaši djecu u igri, itd. No, još više je prisutna u Hardyjevom brandovskom načinu glume općenito i premda je Tom na trenutke odveć teatralan i gotovo isforsiran, ipak ima mnogo šarma u njegovoj izvedbi i nepravedno bi bilo cijelu ulogu otpisati kao karikaturu.
Hardy ima i solidnu prateću ekipu u postavi, Linda Cardellini izvlači koliko može iz tanašno napisane uloge njegove supruge Mae, a tu su i Matt Dillon kao Alova desna ruka Johnny, te Kyle MacLachlan kao njegov liječnik Karlock. No, oni, kao i ostali likovi, zapravo su samo potpora Hardyju koji vlada ovim one-man-showom suvereno. No to ne znači kako je u pitanju jedna od uloga po kojima ćemo ga pamtiti. Problem je u tome što osim mimike lica i spomenutog životinjskog glasanja Hardy ne dobiva priliku psihološki profilirati lik Fonza budući da je ovaj toliko bolestan da nema mnogo prostora za bilo kakvo nijansiranje i finese. Stoga se postavlja pitanje što je uopće Trank htio ispričati s filmom u kojemu ključni lik nije u stanju biti razrađen, a isto tako ne može biti ni nositeljem neke radnje, budući da mu se toliko bolesnom ništa zanimljivo u životu ne može niti događati.
Ipak, Trank pokušava iskoristiti par takozvanih MacGuffina kao pokretače radnje, poput tajnoga sina i skrivenoga novca (čije se lokacije ne može sjetiti), ali ni jedna od tih grana narativa ne čini neki u konačnici smislene temelje fabule. Umjesto toga film meandrira između zbilje i Caponeovih snomoričnih vizija nadahnutih nasilnom prošlošću u seriji slika koje same po sebi nisu nezanimljive, ali ne uspijevaju stvoriti koherentnu cjelinu.
Trank se isto tako nije proslavio ni u ulozi scenarista, kao niti onoj montažera. Prepreka koja se pojavila u distribuciji, s premijerom zakazanom za razdoblje korone, skrenula je film izravno na internetske platforme i to se čini milostivim budući da će ga sačuvati od sramote koja bi ga sigurno dočekala na blagajnama kina. Ako je Trank imao priliku osoviti svoju karijeru na noge nakon neslavne epizode s “Fantastičnom četvorkom”, onda je teško odoljeti i ne povući paralelu s protagonistom njegova filma te ustvrditi da se i ovaj put – usrao u gaće.
Ocjena: 4/10
(Addictive Pictures/Vertical Entertainment 2020.)