Kada vas najbrutalnija pandemija čovjeku znana prisili da se zatvorite u svoje ‘udobne’ domove, samim time vas, na neki groteskan, mukotrpni, sablasni sadomazohistički način – natjera da se zatvorite u sebe same. Pa onda, jebi ga, nešto će prije ili kasnije izaći iz vas. Jer, eto, naprosto mora.
Livestream gigovi su, čini mi se, više svima dosadili. Vjerujem da je tako i kad su u pitanju filmovi, serije, izložbe, predstave… mislim da smo shvatili kako taj način – nazovimo ga tako, iako mi se, iskreno, riga od tog izrazito plitkog atributa – konzumiranja čovjeku bitnih sadržaja ne može zamijeniti intenzitet stapanja sa svemirom, životom, pa i sobom koji osjetimo kada sve te divne energije upijamo uživo, na licu mjesta. Internet se pokazao kao zaista super alat (nadam se jednom za svagda!) u ovoj situaciji, jer smo uz njegovu drugarsku asistenciju uspjeli barem nakratko osjetiti da život izvan naša četiri zida i dalje postoji. Okej, da, postoji. I? Kada se livestream ugasi, krene navala panike, tuge i anksioznosti. It ain’t fun at all.
Pačji koraci na putu ka nekadašnjoj normali su načeti organiziranjem događanja orijentiranih prema livestreamu, ali je nešto ljudi bilo prisutno. Naravno, uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera. Sad to sve već polako popušta i počeli smo oprezno izlaziti iz brloga, žudeći za turbulentnim životima koje smo nekoć vodili. Okupljanja su dozvoljena uz dobrano veći limit, ali virus je i dalje tu; a svijet priča i živi neku drugu priču. I to onu priču koja i dalje, bez obzira na sve, karantenu drži – s punim pravom – esencijalnom; a samim time i umjetnost, posebice glazba dobiva na nezamjenjivom značaju.
U tom duhu, netom nakon objave singla, pa kasnije punokrvnog albuma “Ventura”, philadelphijski četverac The Stone Eye izbacio je karantenski session kojeg sveukupno tvori dvadeset i sedam pjesama – od kojih su njih tri izvedene u akustičnoj varijanti. The Stone Eye čine Stephen Burdick na gitari i vokalu, Christian Mechem za drugom gitarom i back vokalu, Wolfgang Noll na bassu i Jeremiah Bertin za bubnjevima. Album, koji je inače striktno sniman uživo, a očigledno je ‘dorađivan’ jako malo – karakterizira čvrst, jak i dominantan stonerasti zvuk – nalik na stoner pionire Queens of The Stone Age, pa i Mondo Generator, a osjeti se i pokoja nijansa Toola, kao i Monster Magneta. Naravno, utjecaja tu ima mnogo – pa je album u neku ruku prožet osjećajem neizvjesnosti, kao da ne znate u kojem će smjeru to sve dalje prašiti. Sa doom strane zvučnog spektra čuje se Floor, čak na trenutke i Ghost; a sa te ‘klasične’ strane elementa mračnog rocka naći će se, primjerice, Anathema.
“Ventura” nosi titulu osobnog favorita. Live verzija kao da je življa i energičnija u odnosu na njen studijski counterpart, a “Eyes of Eden” i “Sleep” dođu kao nekakvi neobjašnjivi, ali prisutni nosioci albuma, poveznice koje drže cijelu stvar na okupu i čine ju znatno smislenijom. Mana vrijedna spomena jest činjenica da ovaj session čini presjek dosadašnjeg materijala, pa showcase kao da nije specifičan. Kao stvarno ugodno iznenađenje došla je “Rain”, akustična obrada istoimene numere Beatlesa, koja se, iako je došla niotkuda, savršeno uklapa u materiju u pitanju. Album je, kao što sam gore napomenuo, dorađivan jako malo; ali te male dorade od ovog su sessiona napravile materijal koji ne samo da se da slušati (jer kao, ipak je to u teoriji samo malo bolji bootleg sniman u studiju i dignut na Bandcamp), već itekako može parirati studijskom izdanju. Riječi hvale idu Burdicku koji je potpisao miks i mastering. Bezvezna situacija u kojoj se većina svijeta nalazi valjda tjera ono najbolje van, na sunce, pred oči, uši, nos i sve ostalo. Ovaj karantenski session više je od toga – on je ispaljevina čovjekove potrebe za stvaranjem kada se sve oko njega raspada.
Ocjena: 9/10
(Electric Talon Records, 2020.)