Nizanje obračuna s boleštinama modernog svijeta na ‘Ultra Mono’ ne nedostaje; od anksioznosti većine populacije, njene besperspektivnosti i ispraznog buljenja u ekran (dok neki sitni postotak upravlja i gušta, npr. kao ovi naši ‘upravljači’ u ilegalnom klubu tijekom perioda karantene), zatim vječitog anakronizma prokletstva života u malograđanskoj sredini, kapitalizma kao mentalnog poremećaja i u konačnici kancerogenosti života općenito u ovom što smo do jučer zvali ‘normalnim’.
Čim sam ugledao naslovnicu albuma „Ultra Mono“ znao sam da je to naslovnica godine. Ima puno apsurdnih situacija u životu, ali nije svaka za ilustraciju kao, recimo, nokaut udarac pilates loptom. Pun je Youtube raznih pamenjakovića koji su kamerom zabilježili povređivanje tom loptom. To je tradicija koja je započela s prilično modernim datumom, a IDLES nisu mogli odabrati bolji trenutak i bolju godinu za dočarati sveukupni globalni apsurd, baš izborom tog detalja. I naslov je odličan. Sugerira da nikad toliko jednoobraznosti i jednoumlja nije bilo. Što je samo po sebi apsurd u ‘svijetu izbora’.
Što od virusa, što od posljedica, svi smo dobili sličan udarac iz neočekivanog kuta i neočekivanim ‘objektom’ i tko zna kad ćemo se oporaviti.
S jedne sasvim druge, kulturološke ili točnije glazbene, strane uhvatim se nekad dok preslušavam stranu glazbu u razmišljanju o tome posjedujem li više dovoljno semantike da uopće razumijem taj zapadni svijet uslijed desetljetne izloženosti balkanskom apsurdu. Nekad je u pitanju razumljivi generacijski jaz, a nekad mi se čini da su nečiji stihovi prebanalni da bi se uopće njima bavio. U tom ‘poslu’ znaju razočarati i neki u koje sam se nekad kunuo, posebno u rocku. A sve su rjeđi oni koji me prožmu i koje razumijem od prve do zadnje misli i riječi. IDLES su jedni od tih rijetkih. Znam da zvuči snobovski reći da ih treba doživjeti na koncertu, ali to su oni trenuci kad znate da je rock živ i da postoji jedan (uvjetno) mladi bend današnjice koji je pokupio ono najbolje od duge linije glazbenih boraca iz prošlosti i da šutira gnjevno pred sobom svu apsurdnost Zapada, koju isti taj Zapad tako vješto mete pod tepih i drži prodike nama ‘ostalima’. IDLES su upravo glasnogovornici svih ‘ostalih’, jer valjda i oni kao mješavina Velšana i Iraca koji su krenuli iz Bristola dobro znaju što znači biti manjina u bivšem imperiju koji mentalno nikad nije prestao biti imperij.
Sve ovo dakako tu stoji da bi se što bolje odgovorilo na jedno pitanje, a to je: „Šutira li „Ultra Mono“ sva društvena sranja nagomilana ispod tepiha kao prethodna dva albuma?“ Odgovor je dakako potvrdan, no još važnije je da apsurdna realnost dolazi kao poseban set zvučnika i pojačala koji će vam nagomilnu frustraciju i gnjev kanalizirati i otpustiti dok plešete uz ovaj album sami sa sobom (jer drukčije više nije dozvoljeno) u svoja četiri zida.
Udari tako uvodna „War“, jer rat osjećate i antirano osjećate kao rat, sve je rat i svud je rat i točno vam treba ludilo Joea Talbota koji kao da se i sam bori malo s ulogom gnjevnog narednika, a malo s nekom ‘civilnom’ žrtvom koja sve što može artikulirati je jedno dugačko: „Aaaaaa!“
„Grounds“ vas zakuca na tlo poput nekog kvartovskog huligana, kao što vas i „Mr. Motivator“ zablentavi i poveseli „poput Conora McGregora na koturaljkama sa samurajskim mačem“, o čemu Talbot tako predivno bulazni u pjesmi (a meni stalno na pop-up u mozgu iskaču bezbrižna lica aktera bizarnih situacija iz mini-stripova koje crta Joan Cornellà).
Nizanje obračuna s boleštinama modernog svijeta na „Ultra Mono“ općenito ne nedostaje; od anksioznosti većine populacije, njene besperspektivnosti i ispraznog buljenja u ekran (dok neki sitni postotak upravlja i gušta, npr. kao ovi naši ‘upravljači’ u ilegalnom klubu tijekom perioda karantene), zatim vječitog anakronizma prokletstva života u malograđanskoj sredini, kapitalizma kao mentalnog poremećaja i u konačnici kancerogenosti života općenito u ovom što smo do jučer zvali ‘normalnim’.
IDLES su čisti gnjev koji bi potaracao i to od ‘maloprije’ i ovo sad. I normalno i novonormalno. A opet, ne zvuče šizofreno u tome, već kao gnjev racionalnog prema iracionalnom. Pa sad, koliko smo se odmaknuli od omraženog srednjeg vijeka u kojem je samo dvorska luda imala ekskluzivu za izreći istinu, pa do ovog sad kad su takvu ‘ekskluzivu’ sebi za pravo uzeli sredovječni (neo)pankeri – ekipa koja je ionako bila na dnu društvene kace – nije teško zaključiti.
Sve pobrojano bi bilo za neku ‘sedmicu’, ako ćemo o ocjenjivanju, jer se desetak pjesama gradira kroz ‘moderno produkcijsko sito’ sve od nekadašnjeg punka do današnjeg hip-hop modela kroz maštovite, ali istovremeno efektne cunami-udarace buke uz socijalno (dez)orjentirane tekstove.
No IDLES ipak znaju razliku između buke i glazbe. Jest da preferiraju sve oblike buke koje mogu proizvesti glas, gitare i bubanj, ali kad se ‘zaigraju’ tihim momentima, tek onda lede krv u žilama. Na ovom albumu, to je pretposljednja „A Hymn“. Tiha, osobna, otpjevana u pola glasa i odsvirana u ‘pola’ tona, ali u suštini gromoglasna, kao neka nova „Internacionala“ koja dere neartikulirano negdje iz podzemlja, negdje iz kanalizacije. Himna bez imena, himna koja se zove „Himna“. E tu IDLES grandiozno dokazuju i pokazuju koliko su majstori kontrastiranja, jer „A Hymn“ sažima u sebi deset prijašnjih pjesama i otvara prostor finalnom stage-destroyeru u obliku posljednje pjesme „Danke“.
Mislim da je za kraj najbolje parafrazirati jedan koncertni povik, za koji ne znam ni sam gdje sam ga i kad čuo nakon što se bend zahvalio publici na kraju koncerta, a neki super-zadovoljni lik iz prvih redova potom uzviknuo: „Ne, ne! Hvala vama!“
E upravo tako se i grupi IDLES nakon „Danke“ može poručiti isto: „Ne, ne! Hvala vama!“
Ocjena: 9/10
(Partisan Records, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
