IDLES ‘Ultra Mono’ – Apsurdistan je svuda oko nas

Nizanje obračuna s boleštinama modernog svijeta na ‘Ultra Mono’ ne nedostaje; od anksioznosti većine populacije, njene besperspektivnosti i ispraznog buljenja u ekran (dok neki sitni postotak upravlja i gušta, npr. kao ovi naši ‘upravljači’ u ilegalnom klubu tijekom perioda karantene), zatim vječitog anakronizma prokletstva života u malograđanskoj sredini, kapitalizma kao mentalnog poremećaja i u konačnici kancerogenosti života općenito u ovom što smo do jučer zvali ‘normalnim’.

Idles ‘Ultra Mono’

Čim sam ugledao naslovnicu albuma „Ultra Mono“ znao sam da je to naslovnica godine. Ima puno apsurdnih situacija u životu, ali nije svaka za ilustraciju kao, recimo, nokaut udarac pilates loptom. Pun je Youtube raznih pamenjakovića koji su kamerom zabilježili povređivanje tom loptom. To je tradicija koja je započela s prilično modernim datumom, a IDLES nisu mogli odabrati bolji trenutak i bolju godinu za dočarati sveukupni globalni apsurd, baš izborom tog detalja. I naslov je odličan. Sugerira da nikad toliko jednoobraznosti i jednoumlja nije bilo. Što je samo po sebi apsurd u ‘svijetu izbora’.

Što od virusa, što od posljedica, svi smo dobili sličan udarac iz neočekivanog kuta i neočekivanim ‘objektom’ i tko zna kad ćemo se oporaviti.

S jedne sasvim druge, kulturološke ili točnije glazbene, strane uhvatim se nekad dok preslušavam stranu glazbu u razmišljanju o tome posjedujem li više dovoljno semantike da uopće razumijem taj zapadni svijet uslijed desetljetne izloženosti balkanskom apsurdu. Nekad je u pitanju razumljivi generacijski jaz, a nekad mi se čini da su nečiji stihovi prebanalni da bi se uopće njima bavio. U tom ‘poslu’ znaju razočarati i neki u koje sam se nekad kunuo, posebno u rocku. A sve su rjeđi oni koji me prožmu i koje razumijem od prve do zadnje misli i riječi. IDLES su jedni od tih rijetkih. Znam da zvuči snobovski reći da ih treba doživjeti na koncertu, ali to su oni trenuci kad znate da je rock živ i da postoji jedan (uvjetno) mladi bend današnjice koji je pokupio ono najbolje od duge linije glazbenih boraca iz prošlosti i da šutira gnjevno pred sobom svu apsurdnost Zapada, koju isti taj Zapad tako vješto mete pod tepih i drži prodike nama ‘ostalima’. IDLES su upravo glasnogovornici svih ‘ostalih’, jer valjda i oni kao mješavina Velšana i Iraca koji su krenuli iz Bristola dobro znaju što znači biti manjina u bivšem imperiju koji mentalno nikad nije prestao biti imperij.

Sve ovo dakako tu stoji da bi se što bolje odgovorilo na jedno pitanje, a to je: „Šutira li „Ultra Mono“ sva društvena sranja nagomilana ispod tepiha kao prethodna dva albuma?“ Odgovor je dakako potvrdan, no još važnije je da apsurdna realnost dolazi kao poseban set zvučnika i pojačala koji će vam nagomilnu frustraciju i gnjev kanalizirati i otpustiti dok plešete uz ovaj album sami sa sobom (jer drukčije više nije dozvoljeno) u svoja četiri zida.

Udari tako uvodna „War“, jer rat osjećate i antirano osjećate kao rat, sve je rat i svud je rat i točno vam treba ludilo Joea Talbota koji kao da se i sam bori malo s ulogom gnjevnog narednika, a malo s nekom ‘civilnom’ žrtvom koja sve što može artikulirati je jedno dugačko: „Aaaaaa!“

„Grounds“ vas zakuca na tlo poput nekog kvartovskog huligana, kao što vas i „Mr. Motivator“ zablentavi i poveseli „poput Conora McGregora na koturaljkama sa samurajskim mačem“, o čemu Talbot tako predivno bulazni u pjesmi (a meni stalno na pop-up u mozgu iskaču bezbrižna lica aktera bizarnih situacija iz mini-stripova koje crta Joan Cornellà).

Nizanje obračuna s boleštinama modernog svijeta na „Ultra Mono“ općenito ne nedostaje; od anksioznosti većine populacije, njene besperspektivnosti i ispraznog buljenja u ekran (dok neki sitni postotak upravlja i gušta, npr. kao ovi naši ‘upravljači’ u ilegalnom klubu tijekom perioda karantene), zatim vječitog anakronizma prokletstva života u malograđanskoj sredini, kapitalizma kao mentalnog poremećaja i u konačnici kancerogenosti života općenito u ovom što smo do jučer zvali ‘normalnim’.

IDLES su čisti gnjev koji bi potaracao i to od ‘maloprije’ i ovo sad. I normalno i novonormalno. A opet, ne zvuče šizofreno u tome, već kao gnjev racionalnog prema iracionalnom. Pa sad, koliko smo se odmaknuli od omraženog srednjeg vijeka u kojem je samo dvorska luda imala ekskluzivu za izreći istinu, pa do ovog sad kad su takvu ‘ekskluzivu’ sebi za pravo uzeli sredovječni (neo)pankeri – ekipa koja je ionako bila na dnu društvene kace – nije teško zaključiti.

Sve pobrojano bi bilo za neku ‘sedmicu’, ako ćemo o ocjenjivanju, jer se desetak pjesama gradira kroz ‘moderno produkcijsko sito’ sve od nekadašnjeg punka do današnjeg hip-hop modela kroz maštovite, ali istovremeno efektne cunami-udarace buke uz socijalno (dez)orjentirane tekstove.

No IDLES ipak znaju razliku između buke i glazbe. Jest da preferiraju sve oblike buke koje mogu proizvesti glas, gitare i bubanj, ali kad se ‘zaigraju’ tihim momentima, tek onda lede krv u žilama. Na ovom albumu, to je pretposljednja „A Hymn“. Tiha, osobna, otpjevana u pola glasa i odsvirana u ‘pola’ tona, ali u suštini gromoglasna, kao neka nova „Internacionala“ koja dere neartikulirano negdje iz podzemlja, negdje iz kanalizacije. Himna bez imena, himna koja se zove „Himna“. E tu IDLES grandiozno dokazuju i pokazuju koliko su majstori kontrastiranja, jer „A Hymn“ sažima u sebi deset prijašnjih pjesama i otvara prostor finalnom stage-destroyeru u obliku posljednje pjesme „Danke“.

Mislim da je za kraj najbolje parafrazirati jedan koncertni povik, za koji ne znam ni sam gdje sam ga i kad čuo nakon što se bend zahvalio publici na kraju koncerta, a neki super-zadovoljni lik iz prvih redova potom uzviknuo: „Ne, ne! Hvala vama!“

E upravo tako se i grupi IDLES nakon „Danke“ može poručiti isto: „Ne, ne! Hvala vama!“

Ocjena: 9/10

(Partisan Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X