‘ACR Loco’ stiže 12 godina nakon albuma ‘Mind Made Up’ koji je, baš poput njegovog nasljednika, sadržavao presjek ranije eksperimentalne faze i kasnijih, bitno komercijalnijih izdanja na kojima su njihov zvuk inficirale tada aktualne fascinacije acid houseom.
Malo koja glazbena scena može se pohvaliti tolikom količinom mitologiziranja, kritičarskih analiza, čak i dokumentarnih i igranih filmova kao ona manchesterska, zbog čega se Joy Division, Happy Mondays, Buzzcocks ili The Smiths i dalje redovno pojavljuju na stranicama (ponajprije britanskih) medija i posljednje u beskrajnom nizu biografija posvećenima vječnim herojima tog kišovitog grada na sjeveru Engleske.
Isto donekle vrijedi i za manje poznate tamošnje izvođače i bendove poput Johna Coopera Clarkea ili The Chameleonsa, ali ne i za glavne junake ove recenzije, vremešne post-punkere A Certain Ratio, iako su bili akteri nekih od najznačajnijih događaja manchesterske muzičke povijesti. Tako su, između ostaloga, bili prvi sastav koji je objavio samostalno izdanje za slavni Factory Records (singl „All Night Party/The Thin Boys“ 1979. godine), na debitantskom albumu surađivali su s legendarnim junkiejem i još legendarnijim producentom Martinom Hannettom, a na jednom od koncerata ranih osamdesetih za svoju su predizvođačicu odabrali Madonnu kojoj je to bio i premijerni nastup pred publikom. Također, među prvima su punkersku energiju ubrizgali funku i drugim plesni(ji)m žanrovima, za što zasluge treba pripisati tamnoputom bubnjaru Donaldu Johnsonu koji, zajedno s originalnim članovima basistom Jezom Kerrom i gitaristom/trubačem Martinom Moscropom, još uvijek predvodi A Certain Ratio.
„ACR Loco“ stiže 12 godina nakon albuma „Mind Made Up“ koji je, baš poput njegovog nasljednika, sadržavao presjek ranije eksperimentalne faze i kasnijih, bitno komercijalnijih izdanja na kojima su njihov zvuk inficirale tada aktualne fascinacije acid houseom. Novih 10 pjesama tako naglašava plesnu stranu grupe, uz puno slobodniji i eklektičniji pristup skladanju i produkciji. „Bouncy Bouncy“, „Yo Yo Gi“ i „Supafreak“ mogli bismo nazvati modernom inačicom nekadašnjeg mutant disca i punk-funka, „Family“ daje naslutiti kako bi zvučali Sly & the Family Stone da su se okupili početkom ‘nultih’, dok završna „Taxi Guy“ starta balearskim chilloutom samo da bi se pretvorila u avangardni miš-maš sambe, electra i free jazza. Prijemčljiviji dio priče zastupljen je s „Berlin“ i „Always In Love“, dobrim premda malo previše New Orderovskim pjesmama, i sediranim funkom „Friends Around Us“ u kojoj Kerrov bas i šaputavi vokal te Moscropova truba u završnici uzmiču pred energičnim drum’n’bassom. Neke od tih skladbi, posebno one eksperimentalnijeg karaktera, ipak djeluju dosta zbrkano, gotovo šizofrenično, pogotovo ako uzmemo u obzir i prvoloptaške tekstove, tradicionalno najveću boljku ACR-a, što postaje bolno očito kada se pozabave sveprisutnim temama poput Brexita.
Nekoliko redaka zaslužili su i gosti na albumu – Maria Uzor iz synth-pop dvojca Sink Ya Teeth zasjala je u moćnom funku „Get a Grip“, tu je i stari im kompanjon Mike Joyce, nekadašnji bubnjar Smithsa, kao i jedan od onih koji A Certain Ratio redovno uvrštavaju među svoje uzore, Gabe Gurnsey iz Factory Floora. Četiri stvari glasom je obogatila i Denise Johnson, česta im suradnica još od devedesetih i žena čiji je vokal na višu razinu podizao pjesme Happy Mondaysa, Electronica i Primal Screama. Denise je, nažalost, preminula krajem srpnja ne dočekavši izlazak ovog albuma.
Ocjena: 6/10
(Mute, 2020.)