Svega godinu dana nakon izlaska naizgled pomalo bizarne Netflixove serije ‘Russian Doll’, 2020. godinu dočekala je devedesetominutna komedija ‘Palm Springs’.
Smrt i ponovno rađanje u stanju bezizlazne statičnosti koju proživljavaju protagonisti u „Russian Doll“ u „Palm Springs“ zamijenjeni su ponešto jednostavnijim konceptom – ponovnim buđenjem. „Palm Springs“ dakle, u jednostavnom duhu klasične filmske komedije – odbacuje dramu i bizarnost – kako bi na relativno lagan način približio strahovitu realnost koju čini repetitivnost.
Zamislite da cijeli svoj život svedete na jedan dan. I to na jedan dan u kojem se ništa posebno u vašem životu ne događa. Ujutro se upustite u mediokritetski spolni čin sa svojom partnericom, pojavite se na svadbi od za vas ne postojećeg značaja, tamo održite impresivan ad-hoc govor u kojem na sva usta hvalite koncept bračne zajednice, naglašavajući pritom sve njene divote, nakon čega se u polupijanom stanju izležavate na bazenu sve dok ne dođe vrijeme za dubok san – ali se začudo ujutro probudite na isti taj dan – i tako u krug.
To je ukratko premisa devedesetominutne romantične komedije koju su u 2020. godinu uklesali scenarist Andy Siara i redatelj Max Barbakow. (Na ime Andyja Siare ste možda naletjeli u odjavnoj špici serije „Lodge 49“, a na Barbakowa kao redatelja romantične komedije „Mi Dulcinea“.)
epicentru priče nalaze se Nyles (Andy Samberg) i Sarah (Cristin Milioti) koji, iako na trenutke totalno različiti, dijele bitnu zajedničku karakternu crtu – nihilizam; i to onaj ekstremni oblik nihilizma koji izmiče kontroli. Nyles je gore spomenuti lik koji drži ohrabrujući, improvizirani govor na vjenčanju, a Sarah igra ulogu publike – slušajući i upijajući svaku njegovu riječ. Ali, postoji disbalans u trenutnoj postavki priče: Nylesu nije prvi put da je te iste riječi izrekao pred Sarah i svim ostalim uzvanicima, već je imao prilike vježbati – jer iz dana u dan proživljava, zapravo – jedno te isti dan. Netom nakon spomenutog govora on se službeno upoznaje sa Sarah koja je, poput njega, nezadovoljna svojim životom. Razlozi su im skroz drugačiji – Nyles pati zbog neželjene repeticije koju ni sam ne može objasniti, a Sarah drži do stava da joj uža okolina predstavlja veliki problem i da su njena očekivanja prema njoj, ukratko, nerealna. U jednom trenutku Sarah ulazi u nekakvu špilju i počinje proživljavati isto što i Nyles. Trenutno stanje stvari: dvoje ljudi koji pate od istih stvari, iz istog razloga.
Naime, ono što prvo pada u oči kod Nylesa jest činjenica da on u datom trenutku više nije frustriran. Živi život u skladu sa svojim mogućnostima, proživljava jedno te isti dan u loopu shvaćajući da si razlog tomu nikad neće moći objasniti. Samim time, ulazi u izrazito čudno stanje uma – u sivu zonu između hedonizma i nihilizma. Po Nylesovim gestikulacijama, ali i ležernosti koja opet odiše svojevrsnu težinu i čak se može reći tugu, da se uvidjeti da se odavno prestao boriti sa trenutnim stanjem stvari i jasno mu je da se status quo ne može promijeniti. Sarah je – obzirom da je na početku filma još uvijek bila „zelena“ i „friška“ – tražila izlaz pod svaku cijenu; a njena je ambicija čak otišla toliko daleko da se i pokušala ubiti vozeći prebrzo. (Naravno, naum joj nije uspio.)
Da skratim priču, cijeli film prati natezanje Nylesa i Sare. Ona bi van, a on, kako tvrdi, ne vidi problem s ostajanjem unutra. Njihova romanca je možda u nekom trenutku ublažila ozbiljnost situacije, ali Sarah jako brzo dolazi do zaključka da se Nyles ustvari samo boji izaći iz loopa, odnosno boji se vratiti u ralje nepredvidivosti. Na koncu se dogovore probati vratiti se u „stvaran život“, i kad im to ne uspije – jednostavno shvate da su si jedan drugom dovoljni i odluče „živjeti život punim plućima“ unutar okvira jednog jedinog dana.
Ovaj uvjetno rečeno sretan završetak može se napasti iz više uglova. Činjenica da su ipak ostali u loopu govori da im je otpočetka (barem na nekom podsvjesnom nivou) odgovarala ta sablasna repeticija. Čovjek se inače boji nepoznatog, a ovdje se nepoznato prezentiralo kao nešto što je – ako odlučiš živjeti u stvarnom svijetu – neizbježno. Samo tvoje postojanje donosi nepoznanice. S druge strane, izrazito odurna i perverzna new age-ey filozofija koju možemo naći na svakom kutu interneta izaziva pojedinca da „živi život punim plućima“, pritom mu suptilno spuštajući izazivanjem navala introspektivnih trenutaka – a to je samo po sebi direktna posljedica činjenice da čovjek uopće ne živi život punim plućima, odnosno takav život koji „ispunjava“ nije konstanta. Stoga se može zaključiti da je „Palm Springs“ uspio i vratiti loptu gore spomenutoj školi – ako se ona takvom uopće može nazvati.
Ne libim se reći da se tu ipak radi samo o slobodi interpretacije. Moguće da su Siara i Barbakow imali nešto sasvim treće na pameti dok su razrađivali film. Ono što je tu definitivan plus jest to da se ovakva jedna izrazito kompleksna i za mnoge zamorna tematika uspjela zapakirati u čistokrvnu komediju – što opet govori da se u neku ruku ciljalo na „mala vrata“, odnosno da je ovo film koji je tako i zamišljen – interpretiraj ga kako hoćeš, jer on tematizira ljudsko iskustvo, a ljudsko iskustvo je univerzalno.
Ocjena: 9/10
(Hulu, Limelight, Sun Entertainment Culture, The Lonely Island, 2020.)