Britanska rock ikona objavila je pomirljiv, lako slušljiv album, nimalo ispod svog renomea.
Dvije godine je prošlo od posljednjeg remek-djela Paula Wellera „Wake Up the Nation“. Stari je lisac tada bio gnjevan, ratoboran, željan revolucije i neplanirano je, usputno, napravio album koji je još jednom nagnao Britance da se zakunu u njegovu božansku pojavu. Legendarni Jam-ovac i ovoga im je puta ponudio djeliće svoje nemirne kreative, upakirano u nešto miroljubiviji ovitak.
Weller je odlučio da sa „Sonik Kicks“ neće rušiti državu, ostavit će je neka implodira sama. On će ponuditi nešto sasvim drugačije – razigranost, optimizam i skuliranost. Jedna stvar je ostala nepromijenjena: njegova sklonost da mu nijedna pjesma ne prati zacrtani pravac, nema unaprijed predviđenih šablona, i najjednostavnije posložena pjesma imat će barem jednu komplikaciju na putu između refrena i sljedeće strofe.
Nazivali to Wellerovom stalnom potrebom da eksperimentira, traženjem novih oblika vlastite glazbene osobnosti ili studijskom zaigranošću, rezultat je uvijek osebujan i rijetko kad promašen ili pretjeran. Na „Sonik Kicks“ posegnuo je za elektronikom upotpunjenom bazičnim britanskim retro-rock ritmom. Uvodna „Green“ jedna je od najplastičnijih primjera trenutačnog Wellerovog kontroliranog ludila.
„The Attic“ prikazuje jednu sasvim drugačiju dijagnozu autora, koji se u svojoj igri instrumentima i vokalom pretvara u djetinjastu spodobu, koja već na odličnoj ska-avanturi „Kling I Klang“ izrasta u prangijaškog neotesanca. Ne mora Paul Weller izgovoriti niti riječ kada želi poduprijeti nekakav stav, tako je osmislio „Sleep of the Serene“ i „Twillight“. Kad nema bogzna kakvu aranžmansku ideju, snimi sasvim solidan, raskošan rock hit („That Dangerous Age“) ili sklada odličnu „By the Waters“, nastalu na karakterističnim zasadama britanske pop škole.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=JmUSMwO4eho[/youtube]U trenucima kada mu je preko glave konstantno traganje za avangardom, nastanu „Dragonfly“, „When Your Garden’s Overgrown“, „Paperchase“ i „Around the Lake“, smireni, kulerski i omamljivi rock pogoci, kojima nedostaje samo dašak psihodelije da se pretvore u nešto što čujemo u „Drifters“. Potpuno raznježenje dolazi na kraju, u baladi „Be Happy Children“ koju je otpjevao s vlastitom djecom.
Paul Weller je napravio sasvim kompliciran album koji se apsolutno lako sluša. A to je talent koji razvija posljednjih stotinjak godina, dovoljan da ga i nakon ove ploče Britanci opet instaliraju na božanski pijedestal. Na prva mjesta top-ljestvica već su ga postavili. Nimalo nezasluženo.
Ocjena: 8/10
(Island, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
