Usprkos fenomenalnom prvijencu ‘Songs Of Praise’ i ubojito energičnim koncertima, Shame su ipak ostali u sjeni svojih post-punk suboraca poput Idlesa i Fontaines D.C., barem izvan Velike Britanije, gdje podršku i kritike i publike uživaju još od dana kada su redovno (skoro i jedino) nastupali u razvaljenom The Queen’s Head pubu u južnom Londonu.
Hoće li se to promijeniti zahvaljujući upravo objavljenom albumu „Drunk Tank Pink“ teško je reći pošto je u pitanju materijal koji u odnosu na eksplozivni, adolescentski nabrušeni debi donosi bitno drugačiji, mračniji i teži zvuk.
Isti prati i tematika donekle srodna onoj s „A Hero’s Death“, prošlogodišnje ploče spomenutih Fontaines D.C., koju bi najpreciznije bilo opisati onom starom ‘pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti’. Većina pjesama s „Drunk Tank Pink“ tako istovremeno dokumentira život na turneji, svakodnevna putovanja i upoznavanje novih ljudi i gradova, ali i drugu stranu medalje, odnosno sve one strahove i nesigurnosti koji se bude nakon što se ugase svjetla reflektora. Pojednostavljeno, dobar dio ovog izdanja zvuči kao da je nastao neposredno nakon koncerta, u trenutku kada aplauze i urlike oduševljenja zamijeni tišina i kada ‘idol’ ponovno pokušava postati običan klinac iz kvarta.
Takve emocije isijavaju čak i iz plesnijih, naizgled vedrijih pjesama u kojima je lako prepoznati utjecaje Blura iz dana „Parklifea“, Talking Headsa pa čak i Franz Ferdinanda, pri čemu frontmen Charlie Steen u svakoj od njih odjednom popizdi i svoje stihove krene izvoditi s toliko bijesa i žestine da će vam se zaista učiniti kako svjedočite njegovom živčanom slomu, kao u „March Day“ (‘all alone in my home/yeah I still can’t get no sleep’) ili „Nigel Hitter“ (‘will this day never end/I need a new beginning’). Takve emocije savršeno dočarava i glazba, kako čestim i iznenadnim promjenama tempa tako i bučnim, kaotičnim breakovima i krešendima tijekom kojih bend zna zazvučati kao da se raspada pred ušima slušatelja.
Drugi dio priče su sporije skladbe poput „Snow Day“ u kojoj spajaju jazziranu shemu na bubnjevima s blago iščašenim post-rock gitarama i Steenovom napola govorenom mantrom o Zemlji i njezinim nerijetko razornim moćima, „Born in Luton“ u čijem je središtu amfetaminski ubrzani riff na tragu Gang Of Foura, rezignirane balade „Human, For a Minute“ i završne „Station Wagon“, najslojevitije i najkompleksnije stvari koju su dosad napravili. Riječ je o punokrvnom ‘tour de forceu’ od gotovo sedam minuta koji djeluje kao da bi ga snimio Velvet Underground da je Lou Reed kojim slučajem, umjesto u Warholovom Factoryju, inspiraciju pronalazio u pubovima Brixtona i Peckhama.
Pridodamo li unutarnjim previranjima Charlieja i ekipe svjetsku krizu izazvanu pandemijom i popratnim kućnim pritvorom, dobit ćemo iznenađujuće tjeskoban i tmuran album, posebno kada ga usporedimo sa „Songs Of Praise“. Sve to jasno je naznačeno i u samom nazivu pošto Drunk Tank Pink označava specifičnu vrstu boje koja služi za smirivanje agresivnih ili alkoholiziranih osoba, zbog čega redovno ‘krasi’ zidove zatvorskih ćelija, psihijatrijskih ustanova, ali i Steenove sobe tijekom rada na ovim pjesmama. Stvarno se nadam da mu je pomogla iako se to iz slušanja „Drunk Tank Pinka“ baš i ne da zaključiti.
Ocjena: 8/10
(Dead Oceans, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
