Shame ‘Drunk Tank Pink’ – kad aplauz utihne

Usprkos fenomenalnom prvijencu ‘Songs Of Praise’ i ubojito energičnim koncertima, Shame su ipak ostali u sjeni svojih post-punk suboraca poput Idlesa i Fontaines D.C., barem izvan Velike Britanije, gdje podršku i kritike i publike uživaju još od dana kada su redovno (skoro i jedino) nastupali u razvaljenom The Queen’s Head pubu u južnom Londonu.

Shame ‘Drunk Tank Pink’

Hoće li se to promijeniti zahvaljujući upravo objavljenom albumu „Drunk Tank Pink“ teško je reći pošto je u pitanju materijal koji u odnosu na eksplozivni, adolescentski nabrušeni debi donosi bitno drugačiji, mračniji i teži zvuk.

Isti prati i tematika donekle srodna onoj s „A Hero’s Death“, prošlogodišnje ploče spomenutih Fontaines D.C., koju bi najpreciznije bilo opisati onom starom ‘pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti’. Većina pjesama s „Drunk Tank Pink“ tako istovremeno dokumentira život na turneji, svakodnevna putovanja i upoznavanje novih ljudi i gradova, ali i drugu stranu medalje, odnosno sve one strahove i nesigurnosti koji se bude nakon što se ugase svjetla reflektora. Pojednostavljeno, dobar dio ovog izdanja zvuči kao da je nastao neposredno nakon koncerta, u trenutku kada aplauze i urlike oduševljenja zamijeni tišina i kada ‘idol’ ponovno pokušava postati običan klinac iz kvarta.

Takve emocije isijavaju čak i iz plesnijih, naizgled vedrijih pjesama u kojima je lako prepoznati utjecaje Blura iz dana „Parklifea“, Talking Headsa pa čak i Franz Ferdinanda, pri čemu frontmen Charlie Steen u svakoj od njih odjednom popizdi i svoje stihove krene izvoditi s toliko bijesa i žestine da će vam se zaista učiniti kako svjedočite njegovom živčanom slomu, kao u „March Day“ (‘all alone in my home/yeah I still can’t get no sleep’) ili „Nigel Hitter“ (‘will this day never end/I need a new beginning’). Takve emocije savršeno dočarava i glazba, kako čestim i iznenadnim promjenama tempa tako i bučnim, kaotičnim breakovima i krešendima tijekom kojih bend zna zazvučati kao da se raspada pred ušima slušatelja.

Drugi dio priče su sporije skladbe poput „Snow Day“ u kojoj spajaju jazziranu shemu na bubnjevima s blago iščašenim post-rock gitarama i Steenovom napola govorenom mantrom o Zemlji i njezinim nerijetko razornim moćima, „Born in Luton“ u čijem je središtu amfetaminski ubrzani riff na tragu Gang Of Foura, rezignirane balade „Human, For a Minute“ i završne „Station Wagon“, najslojevitije i najkompleksnije stvari koju su dosad napravili. Riječ je o punokrvnom ‘tour de forceu’ od gotovo sedam minuta koji djeluje kao da bi ga snimio Velvet Underground da je Lou Reed kojim slučajem, umjesto u Warholovom Factoryju, inspiraciju pronalazio u pubovima Brixtona i Peckhama.

Pridodamo li unutarnjim previranjima Charlieja i ekipe svjetsku krizu izazvanu pandemijom i popratnim kućnim pritvorom, dobit ćemo iznenađujuće tjeskoban i tmuran album, posebno kada ga usporedimo sa „Songs Of Praise“. Sve to jasno je naznačeno i u samom nazivu pošto Drunk Tank Pink označava specifičnu vrstu boje koja služi za smirivanje agresivnih ili alkoholiziranih osoba, zbog čega redovno ‘krasi’ zidove zatvorskih ćelija, psihijatrijskih ustanova, ali i Steenove sobe tijekom rada na ovim pjesmama. Stvarno se nadam da mu je pomogla iako se to iz slušanja „Drunk Tank Pinka“ baš i ne da zaključiti.

Ocjena: 8/10

(Dead Oceans, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X