Kamen temeljac suvremene domaće rock glazbe postavljen je u travnju 1972. na prvom Boom festivalu u Ljubljani.
Iz ranijih godina sačuvane su uspomene na stotine električarskih sastava koji su s malo znanja i puno entuzijazma svirali obrade svjetskih hitova na lokalnim gitarijadama i plesnjacima, a u izlogu Jugotona u Bogovićevoj je već potkraj 1968. osvanuo epohalni album Grupe 220 „Naši dani“, zapamćen kao prvi dugosvirajući autorski projekt ovdašnjih rokera.
Međutim, nekim starijim i ozbiljnijim akterima pop scene sve je to još uvijek izgledalo i zvučalo kao prolazna mladalačka ludorija, pa je bilo neophodno učiniti nešto što će ih potpuno razuvjeriti. Dok je televizijski auditorij egzaltirano pratio crno-bijeli prijenos Jugovizije ’72 iz sarajevske Skenderije, gdje je Tereza Kesovija izvadila vizu za Pjesmu Eurovizije u Edinburghu, Vladimir Mihaljek – Miha, mladi i spretni menadžer tek osnovane zagrebačke prog rock grupe Time, naveliko je planirao festival kakav dotad nije viđen u ovim krajevima.
Miha je za Boom ’72 u Hali Tivoli pažljivo probrao bendove i kantautore koji će pjevati isključivo na domaćim jezicima, s jasnom namjerom da dvodnevni festivalski program očisti od tada popularnih anglo reproduktivaca. Možda je samo tražio način da početni zalet njegovih pulena Tajmovaca ne ostane u sjeni atraktivnijeg gažerskog repertoara, ali nakon neočekivano velikog odjeka duplog festivalskog albuma „Pop Festival Ljubljana 72 – Boom“, koji je momentalno osvojio publiku i kritiku, Mihaljekov taktički potez odredio je dugoročnu strategiju ovdašnje rock diskografije.
Svima je pokazao da autentična domaća poetika ima daleko veći tržišni potencijal od nevještih prepjeva i cover verzija izvedenih na lošem engleskom. Jugorokerske tiraže narasle su zapanjujućom brzinom, od početnih 500 komada nastupnog albuma grupe Time preko srebrne YU Grupe do zlatnih i platinastih ploča Bijelog dugmeta unutar jedne petoljetke. U međuvremenu je Buldožer na pločama „Pljuni istini u oči“ i „Zabranjeno plakatirati“ pojasnio kako se kroz rock pjesmu mogu plasirati i ozbiljne i provokativne teme, što je bila savršena priprema domaćeg terena za protagoniste punka i novog vala.
Prije njihovog dolaska popularni rokeri iz 1970-ih, poneseni ovacijama sve brojnije publike, znali su maštati o velikim svjetskim pozornicama, ali nikako ih nisu mogli dohvatiti. YU Grupa je jedanput zasvirala u prestižnom londonskom klubu Marquee, Parni valjak imao je kratku talijansku epizodu pod imenom Steam Roller, Atomsko sklonište je nešto kasnije odsanjalo svoj američki san kao Atomic Shelter na pločama „Space Generation“ i „This Spaceship“, a navodno je u nekoj ladici izdavačke kuće PGP RTB ostao napola zgotovljen materijal Milića Vukašinovića za englesko izdanje Vatrenog poljupca.
Iz te generacije starih rokera upečatljiviji rezultat vani nego doma postigao je jedino beogradski gitaristički heroj Zlatko Manojlović, lider prog rock sastava Dah koji je 1974. za Jugoton snimio prvu ploču „Veliki cirkus“. Odmah je skužio da se neće probiti pokraj zahuktalog Bijelog dugmeta, pa je s najbližim suradnicima otišao u Bruxeless. Pojačao je ekipu dvojicom belgijskih muzičara, promijenio ime benda u Land i snimio album „Cool Breeze“ za luksemburški Jupiter Records. Pošto je uletio u špicu europskog prog rocka za bilo kakav uspjeh morao je ponuditi nešto posebno. Odabrao je „Šošanu“, provjereni jugoslavenski hit Olivere Katarine u kojem je bio obrađen popularni hebrejski napjev „Erev Shel Shoshanin“. U prepjevu prepjeva Zlatko je nabacio nekoliko ljubavnih fraza na engleskom, pojačao ritam sekciju i potegnuo tajno oružje – „balkansku gitaru“ koju je nekoliko godina ranije patentirala YU Grupa.
Singl „Shoshana“ u izdanju major labela Polydor solidno se prodavao u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj, a najdulje se vrtio na marokanskom radiju. U Jugoslaviji je dočekan kao ultimativni hit, pa je grupa Dah nakon povratka sa zapadnoeuropske ekskurzije snimila „Šošanu“ i na srpskom. No, Zlatko je ipak bio daleko bolji gitarist nego tekstopisac, a snimka napravljena u Beogradu zvučala je šuplje u usporedbi s onom koju je donio iz Bruxelessa. Premda se Dah / Land zadržao u kategoriji one-hit-wondera na njegovom se primjeru jednostavno moglo dokazati kako pjevanje na engleskom ima pokriće samo ako se dođe do ugovora s renomiranim inozemnim izdavačem. Značajnija postignuća na toj strani zabilježena su tek u drugoj polovici 1980-ih, kad je Laibach potpisao za Mute Records, a Borghesia za Play It Again Sam.
Nastavlja se…
Saznajte više: Kako je o Boom festivalu pisao Dražen Vrdoljak
Drugi dio feljtona: Izgubljeni i nađeni u prijevodu (2. dio) – pjevati na materinjem ili engleskom jeziku
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.