Ispravna strana tebe nikad nije ona savršena, već ona iskrena. Ona ranjiva, i ona koja je na pladnju svima. ‘Satori in Berlin’ Vanje Zaimović koristeći se osjećajnim velom mračnog folka u otresitom singer-songwriter formatu, ukomponirajuć pritom i dinamičnost poezije, na mala vrata donosi upravo tu ideju.
Ono što znamo o autorici jest da je odrasla u Puli, neko vrijeme je živjela u Zagrebu, nakon čega se seli u Berlin i naposljetku odlazi putem Novog Zelanda. Na papiru ovo zvuči kao plodno tlo za moguće dvojbe izražene dubine, a njima se Vanja i bavi kroz svih deset pjesama na albumu. Iako postoji jasan narativ i vidi se da je konceptualno lirični sadržaj debija rađen po storytelling principu, koristeći melodiju kao push platformu za komuniciranje poruka i naravno, pričanje priča.
„Satori in Berlin“ doima se iznimno osobnim radom. Setup je za tako nešto zapravo idealan: gitara, glas, i produkcija (čiji je potpisnik Rafael Estrela) koja svim silama želi eskivirati ikakvim tendencijama kiča i lažnog deepizma. Ovo je svakako pobjeda na lutriji ukoliko album ima za cilj naglasiti autoričin unutarnji svijet. Turbulencije su, naravno, lajtmotiv ove ploče – bile one emotivne i uzrokovane društvenom indiferentnošću ili jednostavno prostorom u kojem se protagonistica nalazi.
Bio on skučen ili prostran, temeljito je istražen kroz široku paletu emotivnih navala. U svijetu u kojem se mahom bježi od emocija kao od nekog po život opasnog buldoga, albumi kao što je ovaj daje nam do znanja da i dalje ima ljudi voljnih iskušavanja blagodati života – među kojima su i bol, nesigurnost, neizvjesnost, osjećaj nepripadanja… sve ono što spada pod „univerzalno“ ljudsko iskustvo. Danas, odbiti mašineriju apatije i ovako se proliti hrabar je čin, i zato Vanja, samo to uzimajući u obzir, u potpunosti odgovara reljefu novog kantautorskog vala.
Nemoguće je, naravno, odvojiti tvoje od tuđeg, individualno od kolektivnog, referentno od nepostojećeg – i to je ono što povezuje sva svojstva Vanjina kreativnog štapića. Ako se vodimo onime što je rečeno u uvodu ovog teksta, njena ranjiva strana koja pršti iz pjesama zapravo sugestivno pleše na tankoj liniji između svega gore navedenog: tvojeg, tuđeg, našeg, njihovog, realnog i manje realnog.
Ipak, produkcijska priroda albuma se u ovom slučaju može shvatiti kao sredstvo za pojačanje emocija minimalizmom, ali i kao boljka koja materijalu ne daje dovoljno lufta – kako ima točaka u kojima se mogu susresti razni hipotetski, u postu dorađeni elementi – ostavlja se plodno tlo za razmišljanje o tome što još fali albumu. Food for thought, u ovom kontekstu, može biti okrenuta na drugi mlin.
Joni Mitchell je jednom prilikom izjavila kako na glazbu gleda kao na „fluidnu arhitekturu“, i obzirom na game-changer „Blue“ koju se može uzeti kao centralnu točku njene karijere, taj koncept imala je prilike razraditi i „doraditi“. Ako „fluidnu arhitekturu“ pretočimo u trenutačni, nešto lokalniji, kulturološki nam dosta bliži kontekst, uviđamo da se Vanja jako dobro snalazi u svojim mislima, kao i u svojim akordima. U fluidnosti je, kao konkretna alfa i omega svojim pjesmama, dokazala da joj u bliskoj budućnosti neće biti potreban deus ex machina element manifestiran kroz čudne one-hit wondere. Hitoidnost ovdje nije ni u planu – već samo čista emocija.
Ocjena: 7/10
(Samizdat / Bandcamp, 2021.)