Kanye West je izdao novi album. Ovaj je imenom posvećen njegovoj prerano preminuloj majci, Dondi West – a kako priliči reperu i producentu – album na leđima nosi popriličnu količinu drame.
Nitko sebi ne bi mogao u potpunosti racionalizirati iznenadnu smrt rođene majke, pa tako ni granični luđak poput Kanyea. Njegov novi album nosi ime “Donda”, baš kao i Westova pokojna majka, i u kakvom-takvom (doduše indirektnom) pokušaju aludiranja na upravo to – nemogućnost racionalizacije smrti žene koja ga je rodila – donekle ima smisla. Opener “Donda Chant” govori upravo to, izgovara riječ “Donda” sveukupno 58 puta – jedanput za svaku godinu Dondina života.
Sentimentalno govoreći, na ovaj mlin okrenuti novu ploču je strahovito više od lijepe geste, a zasigurno je i solidna cleansing metoda.
Ono što albumu smeta jest apsurdna količina drame koja je proizašla iz njegova izbacivanja, a ona se u potpunosti mogla izbjeći, da Kanye West nije – Kanye West. Idiot neviđenih proporcija, čovjek impulzivniji od donedavnog američkog predsjednika, navodno pobožni čovjekoljubac, a ono najbitnije – momak željan pažnje. I novca. Ali ponajviše pažnje. Sablasni Internet age naučio nas je da je najbolji način za privlačenje pažnje na sebe, ali i najbolji način za generiranje i najmanjeg profita rađenje onoga što će te strpati na naslovnice. Kritika je to shvatila – generalno se usaglasivši da Westu ne mogu oprostiti neke odluke koje su zasjale na ovom albumu.
Prvo, Marylin Manson. “Donda” je – kako je određeni dio auditorijuma protumačio – “svjesni put ka oprostu i novom početku”, pa je, ako se na trenutak igramo đavoljeg advokata Manson zato pozvan da odradi back vokale na “Jail Pt. 2”. Taj argument bi možda čak i stajao u paralelnom svemiru gdje on ne bježi od stvari za koje je više puta optužen od brojnih žena i bliskih mu kolega, i da se na istoj traci ne pojavljuje DaBaby, lik kojeg su ekspresno maknuli s ovogodišnjeg lineupa Lollapalooze zbog gnjusnih homofobnih izjava na nedavnom Rolling Loud festivalu u Miamiju.
Ako u sav taj melting pot užasa dodamo i Young Thuga na “Remote Control” (inače repera poznatog po svojim neukusnim transfobnim izjavama), postaje jasno da se ne radi o nikakvom “iskupljenju”, već o očajnom Westovom pokušaju da trivijalizira sve grozote za koje su optuženi spomenuti. Svi ti ljudi – Thug, DaBaby i Manson – imali su i više no dovoljno prilika izjasniti se, da ne kažem ispričati i dati svoj obol loncu, ali oni su birali ili outright negaciju, ili igranje žrtve, što je u svakom slučaju žalosno.
Kanye je u jednom momentu izjavio kako je Universal izbacio album bez njegova prethodnog odobrenja, pritom maknuvši “Jail Pt.2” sa službene track liste, nakon čega se na noge ustao dio konzervativnog Twittera. Standardna mantra o “slobodi odlučivanja” i “slobodi govora”. Kako emitiraš, tako i privlačiš – stoga ne čudi da su Kanyeovi zadrti fanovi baš u trenutku kada je Teksas počeo provoditi “Texas Heartbeat Act” krenuli isticati važnost “borbe koju je Texas dobio”, a neki su dodali kako “vjeruju da će Kanye moći prizvati duh dobrih ljudi iz Texasa i doći do vrha”. Da… sloboda. Jako bitna stvar – ali istovremeno i tako morbidno privlačna – pogotovo onima koji bi je na svakom koraku uskraćivali drugima.
Muzikalno je album grozan, ali to se i očekivalo. “Jesus Is King” je već postavio tu granicu, tu nepodnošljivu donju crtu – “Donda” je samo nastavila, bez srama, skoro s figom u džepu. Ovo je, zapravo, ništa drugo nego paravan za kasnovečernju masturbaciju koju – pretpostavljam vješto – u svojim malenim sobicama bez prozora izvršavaju evangelički republikanci čija je moralna linija kraća od njihovog očekivanog roka trajanja, priređenog od jake dijetalne ruke McDonaldsa i Burger Kinga. Kanye se, izgleda, nije provukao kroz gusto granje.
Ocjena: 3/10
(GOOD, Def Jam, 2021.)