‘Čar-pitanje’ je još jednom očaralo vjerne pratitelje lokalne scene, ovaj put možda i snažnije nego ikad prije.
Kad je Dimitrije Simović iz Niša doselio u Zagreb bio nam je poznat kao frontmen skupine Igralom, donekle atipične pojave na regionalnoj sceni gonjene neobičnim zvukom i specifičnim afričkim ritmovima. Ovdje pak okreće novi list i pod pseudonimom Dimitrije Dimitrijević počinje pisati jednako začudnu glazbu jednako ezoteričnom poezijom, a sve to utapa u ozračje nostalgije Istoka. Taj je materijal okupio na svom samostalnom studijskom prvijencu “Čar-pitanje” koji će u prosincu proslaviti svoj prvi rođendan, a nedvojbeno se pokazao kao jedno od najboljih izdanja ne samo prošle godine, već i cijele produžene korona-sezone.
Pjesme s ovog albuma Dimitrije je sinoć u zagrebačkom KSET-u predstavio u pratnji proširenog sastava u kojem se njegovim stalnim suradnicima Sari Renar i Vedranu Peternelu pridružuju sveprisutni klavijaturist Leo Beslać, gitarist Jakša Perković, Cimi Marinović na bubnju, te Viktor Slamnig na basu te povremeno i modularnom sintesajzeru iz kućne radinosti njegova oca. A za to da gužva na pozornici bude potpuna pobrinuo se Igor Pavlica čiji je trubački doprinos pjesme “Prošlost” i “Lepi su dani” uvrstio među apsolutne vrhunce večeri. No, mora se priznati da ništa slabije nisu udarale ni uvodna “Ponestaće” ili pak koncertni favorit “Kovitlac” koji doista i zvuči poput prave sonične oluje.
Dimitrije, za prijatelje Mita, u ovakvom je velikom sastavu oslobođen velikog djela svoje redovne sviračke zadaće, što mu dopušta da se u ozbiljnijoj mjeri prepusti ulozi frontmena, pa tako više pleše, pjeva i recitira poeziju. Odjeven u košulju i sako, kratke kose i brade, s naočalama na nosu (u ovom trenutku više nisam siguran opisujem li Dimitrija ili gradonačelnika Senfa) više nalikuje profesoru nego predvodniku sastava koji šalje takav funky groove s pozornice. Njegov jedinstveni vokal pliva iznad mramornog ritma, a cijelo ozračje možda ponekad doziva u sjećanje Haustor i ranog Rundeka i to ne samo zato što u svemu sudjeluju Darkovi suradnici Peternel i Pavlica. Ima nešto i u Simovićevoj lirici, kao i fraziranju što ga čini većim nasljednikom te poetike od, recimo, takvim epitetima okrunjenih Porto Morto.
Osim epidemijskog ozračja koje je potreslo glazbenu scenu poput lanjskog zemljotresa, Dimitrijeviću je i cjelodnevna kiša prijetila prorjeđivanjem redova u publici, no mora se priznati da je prostor studentskog kluba, s obzirom na sve, bio sasvim pristojno popunjen. “Čar-pitanje” je još jednom očaralo vjerne pratitelje lokalne scene, ovaj put možda i snažnije nego ikad prije, a kad bismo dodjeljivali one blesave nadimke koji krase razne kraljeve, kraljice, kumove i svećenice rocka, soula i funka, držim da bi Dimitrija trebalo predložiti za naslov profesora groovea.