Drugi album nastao u suradnji pjevača Roberta Planta i Alison Krauss s producentom T Bone Burnettom ne ostvaruje značajan pomak u odnosu na njihovo prethodno Grammyjima obasipano izdanje ‘Raising Sand’.
Jedna od posebno iznenađujućih dodjela Grammyja u novom stoljeću bila je ona 2009. godine kada je čak pet nagrada, uključujući i onu najvažniju za album godine, odnijela suradnja Roberta Planta i Alison Krauss s producentom T Bone Burnettom “Raising Sand”. Institucija koja uglavnom nagrađuje hit ploče pop izvođača taj put odabrala je izdanje ostarjelog pjevača Led Zeppelina i folk/bluegrass pjevačice, a iza njih u prašini ostali su Coldplay na vrhuncu popularnosti, Radiohead s “In Rainbows”, Lil Wayne i Ne-Yo.
Četrnaest godina nakon prvog albuma, ista ekipa na novoj ploči “Raise the Roof” ponavlja isti recept koji je onomad postigao takav uspjeh. Osim glasova pjevačkoga para u finim harmonijama i prepoznatljive Burnettove produkcije, u formulu su opet uključeni i neki isti glazbenici, prvenstveno briljantni Marc Ribot na bariton gitari i bendžu, no ovaj put pridružuju mu se i razvikani kolege kao što su džezer Bill Frisell, David Hidalgo iz Los Lobos te Buddy Miller. Kao i u prethodnom slučaju, album se mahom sastoji od obrada pjesama folk i blues izvođača koje datiraju od davnih dana iz prve polovice prošlog stoljeća, pa sve do sasvim recentnih skladbi s albuma objavljenih prošle godine. Prepisivanje formule išlo je čak toliko daleko da su obrađivane kompozicije nekih od istih autora zastupljenih i na “Raising Sand”, pa su tako nakon “Gone Gone Gone (Done Moved On)” The Everly Brothersa na prvoj ploči ovaj put obradili “The Price of Love” istog country rock dua, a legendarnom kompozitoru iz New Orleansa Allenu Toussaintu čiju smo “Fortune Teller” čuli 2007. ovaj put su odali počast s “Trouble with My Lover”.
“Raise the Roof” počinje obradom pjesme “Quattro (World Drifts In)” indie americana benda Calexico koju znamo s njihovog albuma “Feast of Wire” iz 2003., titrajućom laganicom koja ploču otvara sanjivim ugođajem kakav će se održati kroz veći dio prve polovice izdanja. Taj ugođaj možda čak i previše uljujkuje slušatelja i već u ranoj fazi može dovesti do zamora materijalom, da bi se u drugoj polovici probudio i donio najbolji sadržaj od sredine ploče prema njezinom kraju. Obično slučaj biva obratan, da glazbenici najjače adute ispucaju u uvodnim minutama, ali Burnett je za “Raise the Roof” očito imao drugačiju viziju.
Tempo prvo podiže gotovo rockabilly ritam na “Can’t Let Go” Randyja Weeksa koju voli izvoditi Lucinda Williams čije prateće vokale pak možemo čuti na “Somebody Was Watching Over Me” koja zatvara redovno izdanje albuma. Prošireno će pak izdanje, s dvije dodatne pjesme, zatvoriti upravo njezina “You Can’t Rule Me” s lanjske ploče “Good Souls Better Angels“. Druga dodatna pjesma je “My Heart Would Know” Hanka Williamsa koju Krauss pjeva s dirljivom nježnošću u jednom od svojih najistaknutijih trenutaka albuma. Među takve trenutke mora se i izdvojiti izvrsna obrada ježeće kompozicije škotskog kantautora Berta Janscha “It Don’t Bother Me”, a ništa slabija nije ni “Last Kind Words Blues” blues pjevačice Geeshie Wiley iz tridesetih godina prošlog stoljeća kojoj je T Bone Burnett očito prilično sklon, budući da je možemo čuti i na fenomenalnom albumu Rhiannon Giddens “Tomorrow Is My Turn” iz 2015. koji je također on producirao. Valja napomenuti i da je svoje mjesto na albumu našla i jedna izvorna skladba, “High and Lonesome”, koju potpisuju Plant i Burnett.
Prepisivanje uspješne formule u glazbi nije, naravno, nelegitiman proces; zašto bi se uostalom mijenjao princip koji dokazano postiže rezultat? No, kod takvog prepisivanja uvijek treba pokušati otvoriti neka nova vrata, dodati dozu rizika, pokušati ostvariti nešto čega prije nije bilo, pomak radi pomaka samog. Ipak, čini se da “Raise the Roof” ne ostvaruje takav pomak, pa ispada da je u pitanju tek kopija prethodnog izdanja. Doda li se u računicu i osjetno slabija prva polovice ploče, primorani smo prst uperiti upravo u čovjeka koji je trebao biti glavno oružje izvrsnosti, inače gotovo nepogrešivog producenta Burnetta. No, ovakav dojam možda neće dijeliti publika i glasači akademije. Tko zna, možda ih opet zasipa kiša Grammyja.
Ocjena: 6/10
(Warner Music UK, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
