Predstavljajući svoj ovogodišnji album ‘Where the Spirit Rests’ kantautor Chris Eckman poslao je zagrebačkoj publici poruku smirenosti i utjehe kakva nam je prijeko potrebna u ludim vremenima koja su nas snašla.
Nakon što je lani u jeku prvog vala pandemije na terasi Močvare odsvirao kratak ali upečatljiv set u kojem je predstavio i dio materijala koji će se naći na njegovom turobnom ali divnom samostalnom albumu “Where the Spirit Rests”, Chris Eckman se vratio u klub na nasipu, ovaj put u formi trija, na velikoj pozornici održati službenu zagrebačku promociju ploče koju valja označiti kao jedno od ovogodišnjih izdanja za pamćenje.
Ako vam Eckmana valja posebno predstavljati, onda možemo zaključiti da ne pratite ni naš portal, niti glazbenu scenu uopće, pa tako vrlo vjerojatno niti ne čitate ovaj članak. Ako ga pak čitate, onda vam vjerojatno ni ne treba ponavljati sve one svjetske, međunarodne i lokalne projekte u koje je ovaj kantautor rodom iz Seattlea uključen. A ako baš inzistirate, navedimo The Walkabouts, Chris & Carla, Dirtmusic i The Strange od kojih je svaki vrhunski glazbeni proizvod u svojoj kategoriji, premda je i sinoćnjim nastupom dokazao da neke od najljepših dragulja izvodi pod vlastitim imenom i prezimenom.
Koncert je tako i započeo sam na pozornici svirajući uvodnu pjesmu novog albuma “Early Snow”, da bi mu se na sljedećoj, “This Curving Track” pridružio i par slovenskih glazbenika, Žiga Golob na kontrabasu te Blaž Celarec za bubnjevima. Kako nas ne bi pretjerano zakucali teškim ozračjem nove ploče, momci su posegli i za materijalom s Chrisovih prethodnih samostalnih izdanja, prvo “The Last Side of the Mountain” sazdanog od prijevoda poezije slovenskog pjesnika Dane Zajca, a s kojeg su izveli izrazito energičnu verziju skladbe “Eyes”, a zatim i “Ransom” te “Stranger” kao pravi mali masterclass iz dinamike. Uz potonju kao jedan od vrhunaca nastupa valja izdvojiti i briljantnu “Nothing Left to Hate” s albuma “Harney County” koji je bio zastupljen i pjesmama “Many Moons” te “Ghost on The Border”. Novom materijalu bend se vratio s desetak minuta dugačkom “Drinking in America” koju je Chris, za tu priliku naoružan električnom gitarom, predstavio kao svoj “oproštaj od Sjedinjenih Država”.
Oni koji redovito posjećuju Eckamove nastupe (u bilo kojoj od formacija) znaju da se uvijek mogu radovati i pokojoj nepredvidljivoj obradi koja će naći put do njegova seta. Ovaj put Chris je odlučio posegnuti u katalog Jonathana Richmana, glazbenika kojeg je prije šesnaest i pol godina gledao kako nastupa na istoj pozornici na kojoj je sinoć izveo njegovu “Don’t Let Our Youth Go to Waste” – s kultnog albuma “The Original Modern Lovers” objavljenog prije puna četiri desetljeća – u aranžmanu koji je jasna posveta grupi The Velvet Underground, najvećim uzorima bostonskog vječnog mladića. Eckman se na bis vratio ponovno solo i to s još jednom obradom, ovog puta “Loving Her Was Easier” velikog Krisa Kristoffersona, a za kraj je s bendom izveo i naslovnu pjesmu novog albuma, poruku smirenosti i utjehe kakva nam je prijeko potrebna u ludim vremenima koja su nas snašla.
Moglo bi se reći da je cijeli koncert bio jedna takva poruka, booster doza glazbene ljepote koja poručuje da nam život možda nije ugodan, ali da postoje melemi koji ublažuju bol. Chrisove pjesme imaju upravo takav učinak, jer u dubini njihova mraka i najmanji tračak svjetla sjaji poput svjetionika.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.