Već su ga 2014. uspoređivali s G-Dragonom, ‘Kraljem K-Popa’, najpoznatijim članom legendarne grupe Big Bang i najvećom zvijezdom scene, možda svih vremena – istina, Mino nije dosegnuo takve razine slave, niti su mu samo tako predali krunu, ali sada kada G-Dragona već neko vrijeme nema na vidiku s novim izdanjima, logično je da Mino puni prazninu, a po nekima jednim okom ozbiljno pikira tron.
Obojica sjajno repaju, pjevaju i plešu, zapravo su potpuno zaokruženi performeri jedinstvene karizme i stava. Glazba im je samo jedan, makar najpoznatiji način izražavanja – obojica su vizualno nadareni multimedijalni umjetnici, skloni crtežu, fotografiji i eksperimentiranju s bojama kose, kao i nošenju modnih revija. Mino je u zadnje vrijeme viđen na pisti Louisa Vuittona.
A iako je na sceni već više od desetljeća, većinu toga je zapravo izgradio u posljednjih nekoliko godina, kada se pokazao, kako su to lijepo napisali kad su ga portretirali u “The Shanghai Times”, kao uspješan “hodač drugačijeg puta do slave”, čovjek koji je debitirao dva puta i trenirao pod tri kompanije, prije nego je poslao jedan od najtalentiranijih repera K-Popa.”
Pravim imenom Song Min-ho, Min(h)o je rođen 1993. u Yonginu, milijunskom gradu u okolici Seula. Završio je umjetničku srednju školu i već kao tinejdžer, oduševljen otkrićem 50 Centa, postaje dijelom underground hip-hop scene, što je komadić biografije koji dijeli s drugim velikanima K-Popa, od G-Dragona do superzvijezda kao što je Zico, s kojim je tada dijelio pozornicu.
Njegova ulaznica u K-Pop ipak nije bio hip-hop – s 18 godina pjevao je balade u boy bendu B.o.M. (Blooming of Our Music). Zvao se Tagoon i u ovoj četveročlanoj grupi bio glavni reper i jedan od pjevača. Debitirali su 2011. s plačljivom melankolijom “Without You”. Raspali su se dvije godine kasnije. Srećom, već je imao novu poziciju, ovog puta kod još većeg igrača. Otkriva ga YG Entertainment, jedna od najvećih korejskih diskografskih korporacija i talent poolova, ujedno i konglomerat koji je biznis proširio na modu, kozmetiku i menadžeriranje igrača golfa. YG je predvođen Yang Hyun-sukom od 1996. godine, čovjekom koji je početkom 1990-ih stvarao K-Pop s bendom Seo Taiji and Boys, a onda stvorio globalno carstvo unutar kojeg se našao i novi boy bend Winner, doslovno pobjednici talent/survival showa “WIN: Who Is Next?”. Mino je u Winner ponovo dobio poziciju glavnog repera i pjevača, ali i glavnog lica grupe.
Debitirali su 2014. s albumom “2013 S/S”, pokorili top liste, a Mino je imao i svoju prvu solo pjesmu “I’m Him”, tipični klupski rap tog razdoblja. U boy bendu je imao sve što su bankovni račun i ego gladan slave mogli poželjeti, ali nije se mogao otresti želje za solo karijerom u hip-hopu, potrebom da čvršće zgrabi kreativno uzde i polagano preuzme kompletnu kontrolu nad svojim zvukom. Stoga se pojavio kao natjecatelj u hip-hop talent/survival showu “Show Me the Money 4”, jednom od onih koji su popularizirali rap na korejskom tržištu do te mjere da i Snoop Dogg zna sjesti u avion kako bi bio gostujući sudac. Mino je bio drugi, ali “Okey Dokey” (feat. Zico) bio je jedan od prvih rap singlova kojim je Mino pokazao širinu raspona svog talenta. Onda je s tugaljivom “Fear”, uz gostovanje Taeyanga iz Big Bang koje je zasigurno zaslužno za dobar dio nula, snimio jedan od najprodavanijih singlova godine. Svejedno, još uvijek nije bilo vrijeme za solo LP pa je 2016. nastavio karijeru u duetu, kao član grupe MOBB, čiji agresivni trap singl “Full House” nije mogao biti dalje od onoga što je Mino samo pet godina ranije snimao s B.o.M.
Bobby, autor remek djela “Love and Fall”, pravio mu je društvo u MOBB. Upoznali su se na snimanju “WIN: Who Is Next?”, a Bobby je već okusio uspjeh kada je debitirao sa šesteročlanom boy grupom iKON, 2015. godine.
Mino je 2018. konačno objavio solo LP “XX”, neponovljivi zvuk rađanja nove velike solo zvijezde, za prosječno zapadnjačko uho pomalo neobičan spoj tvrdog rapa i baladnog popa, ali upravo je taj amalgam ono što dobar dio Minovog opusa čini K-Popom, a ne samo K-Rapom. Trebalo je, ipak, proći još neko vrijeme da se taj spoj ugradi unutar istih pjesama, a ne po par-nepar principu na tracklistingu albuma. To mu je tada najviše pošlo za rukom sempliranjem trot klasika iz 1969., žanra koji je činio korejski glazbeni mainstream prije pojave K-Popa 1990-ih, a koje je lansiralo “Fiance” u No 1 singl sezone. I tako je zapravo pripremio teren za “Take” (2020), njegov drugi, “oslobađajući” album, ozbiljan umjetnički iskorak izvan svih ograničenja konfekcije (koje je na prvijencu bilo “malo previše”), predvođen briljantnim singlovima “Run Away” i “Love and a Boy”. U potonjem je Mino prvi put preuzeo ulogu kompletnog autora, pisca glazbe i teksta, kao i aranžera.
“Take” nije bio ogroman instant-komercijalni uspjeh, koliko je bio utopljen u originalnost igranja s obrascima suvremenog korejskog popa, spajajući žanrove preko baze hip-hopa s nevjerojatnom lakoćom, jureći kroz različite emocionalne razine bez prevelikih kontrasta. Dovoljno za rast popularnosti, koji je treći album “To Infinity” (prosinac 2021) pogurao do prvog mjesta iTunes Album Charta u čak 14 zemalja. Mino je, nakon svih ovih godina, konačno postao solo superstar, iako putem nije pojednostavio svoj izričaj, nego samo dizao razinu kompleksnosti i glazbene ozbiljnosti. “To Infinity” nastavak je plesa između “arta” i “komercijale”, sublimirane u pjesmi “Kill”, jednoj od najboljih stvari albuma, ali i čitave autorove karijere.
Od izlaska debitantskog LP-a do danas, Mino se jednakom energijom posvetio i vizualnoj umjetnosti, prvo s izložbom “Burning Planet” postavljenom u listopadu 2018., s tematikom itekako bliskom svakom tko je dio korejskog entertainment kotla – burnoutom i doslovnim “ubijanjem od posla”. Ali da Mino ne uživa u “ubijanju”, ne bi se već do kraja iste godine posvetio novoj izložbi fotografija, gostovanju u korejskom izdanju Voguea s ulogom “urednika fotografije”, snimanjem “modnog filma” u svrhu promocije prvijenca “XX”… A onda je u prosincu 2020,. predstavio i svoje slikarstvo, djela načinjena akrilnim bojama i izložena u galeriji Saatchi, postavši prvi korejski izvođač koji je dobio priliku izlagati u prestižnoj londonskoj galeriji za suvremenu umjetnost. I sve to nastavljajući izbacivati sjajne pjesme.
Možda vam se čini da previše novog K-Popa zvuči kao brojalica za vrtić, ali ako ste čuli samo “Ddu-Du Ddu-Du” i “La La La”, onda niste dobro slušali. Mino, autor jedinstvene pozicije na sceni, prozor je u drugačiji K-Pop – otvorite ga širom.
*Zahvaljujemo Veleposlanstvu Republike Koreje u Zagrebu na pomoći u objavljivanju ovog članka.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
