Pandemiji je kraj, barem što se tiče koncertnih događanja u Zagrebu! U tjednu iza nas tako su ponudu konačno proširila i neka jaka strana imena – Tvornicu kulture prije nekoliko je dana posjetio Keziah Jones, dok je sinoć u Laubi pred više od tisuću ljudi nastupio stari znanac zagrebačke publike, Dan Snaith aka Caribou.
Jedini novonormalni element bile su covid potvrde na ulazu, a sve ostalo, uključujući i gužve pred šankovima i WC-om, izgledalo je kao da bodljikavi virus nikada nije napustio tržnicu u Wuhanu. Zbivanja ispred pozornice potpisniku ovih redaka gotovo da su bila interesantnija od onoga što je dolazilo s nje iako se ne može reći da se radilo o lošem koncertu.
Uloga predgrupe pripala je Sofiji Kourtesis, peruanskoj kantautorici s berlinskom adresom, nakon čega su se, koju minutu iza najavljenih 21:45, na binu popeli Snaith i tročlani mu prateći sastav. Pregledavajući setliste s aktualne turneje utvrdio sam kako Caribou na svim nastupima svira potpuno isti repertoar, zbog čega me čitava priča pomalo podsjećala na nekakav moderan elektronski mjuzikl, manje-više identično izveden iz večeri u večer.
Dojam ‘vožnje na autopilotu’ donekle je pospješila činjenica da je većina pjesama odsvirana vrlo slično studijskim izvornicima, uz minimum jamminga ili izleta u bilo kakve improvizacije, što je stvarno šteta uzmemo li u obzir da su vrhunci koncerta bile stvari koje su najdalje otišle od originala. „Sun“ je, primjerice, dobila opaku špicu i pretvorila Laubu u pravi pravcati rave, a „Can’t Do Without You“ nas je vratila u dane Madchestera i acid-housea. Istini za volju, i te je pjesme malo pokvario preslabi zvuk.
Repertoarom su dominirale skladbe s posljednjeg albuma „Suddenly“, što sam pozdravio jer ga, uz sada već 12 godina stari „Swim“, smatram i najcjelovitijom simbiozom omiljenih mu žanrova poput dream popa, IDM-a ili neopsihodelije. U to sam se i uvjerio odmah na početku s „New Jade“ i pogotovo „Odessom“, no čak i nešto lošije stvari isplatilo se ovjeriti, barem zbog prilično efektnog lightshowa i projekcija na videozidu.
Poslije otprilike sat i pol svirke i jedne pjesme na bisu, Snaith se oprostio najavivši nam i skori ponovni susret. Nisam siguran da ću prisustovati tom susretu – sve što smo u subotu čuli i vidjeli u Laubi svakako je bilo iznad prosjeka, ali trenutke u kojima sam stvarno ostao paf mogao bih izbrojiti na prste jedne ruke.