Destroyer svojim skladbama pušta da rastu i razvijaju se bez ikakvih ograničavanja ili predumišljaja o tome koliki će broj slušatelja privući, zbog čega je na’„Labyrinthitisu’ povremeno znao pretjerati…
Karijeru Kanađanina Dana Bejara i njegovog alter-ega/benda Destroyer moguće je podijeliti u tri žanrovski vrlo jasno razgraničena poglavlja. Prvim, premda povremeno sasvim solidnim albumima poput „City of Daughters“ i „Thief“ ipak nije dao naslutiti o kakvom je talentu riječ, no i to je postalo itekako očito nakon „Kaputta“ iz 2011. godine, na kojem se okrenuo sophisti-popu osamdesetih. Iduća prijelomna točka bila je ploča „ken“ kojom je započeo s istraživanjem synth-popa, nastavljenim s „Have We Met“ i svježe objavljenim „Labyrinthitisom“.
Pritom, međutim, treba naglasiti kako se Bejar nije priključio stalno rastućem broju stranih, bogami i domaćih glazbenika koji se i dalje drže tri-četiri provjerena 80’s obrasca i bendova, naizgled nesvjesni da se većina onoga što se naziva synthwave skoro nimalo nije pomaknulo od zvuka Depeche Mode, Yazoo i drugih ‘mahera na sintesajzeru’. Destroyerovi albumi u tom pogledu gotovo da predstavljaju udžbenik iz pop-glazbe toga desetljeća, šireći zvučnu sliku nekim manje poznatim, ali vječno inspirativnim pravcima, istovremeno nas podsjećajući i na odavno potvrđene velikane poput New Ordera.
Upravo iz njihove pjesmarice kao da su pobjegle prve dvije skladbe na albumu, „It’s in Your Heart Now“ koja, posebno u uvodnom dijelu, kao da je nastala točno u trenutku kada su se Joy Division pretvarali u svog komercijalno uspješnijeg mlađeg brata, te „Suffer“ čije direktne prethodnike pronalazimo na klasicima „Power, Corruption & Lies“ i „Low-Life“. Iznenađenja kreću s „June“, naklonom kratkotrajnoj njujorškoj mutant disco sceni u koji potpada i bizarno naslovljena „Eat the Wine, Drink the Bread“.
Dok su svirale ove posljednje spomenute stvari nisam se mogao oteti dojmu da bi upravo tako zvučao nagrađivani prvijenac Silk Sonica da su Bruno Mars i Anderson.Paak kojim slučajem malo naslušaniji. Naslovna pjesma donosi još jedan intrigantan iako konfuzan iskorak u eksperimente Art Of Noisea, a čak i plesni brojevi „It Takes a Thief“ i „The States“ previše su melankolični, razbarušeni i ritmički nepravilni da bi napravili gužvu na podiju nekog kluba.
Vrhunac „Labyrinthitisa“ svakako je fenomenalan singl „Tintoretto, It’s for You“ koji nije posveta talijanskom slikaru iz 16. stoljeća po kojem je nazvan. Naime, i sam Bejar je u nedavnom razgovoru za Pitchfork bezuspješno pokušao proniknuti u značenje i simboliku svojih stihova, uključujući i navedenu pjesmu za koju je priznao da ni sam ne može otkriti poveznicu između Tintoretta i ostatka teksta. Općenito, po pitanju lirike Dan nastavlja biti nedokučiv i teško prohodan, nizajući apstraktne poetske slike otvorene za nebrojena tumačenja od kojih je svako istovremeno i točno i potpuno promašeno.
Destroyer svojim skladbama pušta da rastu i razvijaju se bez ikakvih ograničavanja ili predumišljaja o tome koliki će broj slušatelja privući, zbog čega je na „Labyrinthitisu“ povremeno znao pretjerati, najočitije u završnici „June“. Uz to, kao i nepotrebnu „The Last Song“, dolazimo do zaključka da je riječ o najslabijem materijalu još od „Trouble in Dreams“ iz 2008., premda u najmanju ruku iznadprosječnom.
Ocjena: 7/10
(Merge, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
