Ovaj strip može ponekad podsjetiti na Bowiejevu recentnu lošu filmsku biografiju ‘Stardust’ u smislu da je, osim što velikim dijelom oba uratka pokrivaju isto razdolje i teme, počesto teško vjerovati da je lik kojim se djelo bavi uistinu stvarni David.
Berlinski strip majstor Reinhard Kleist svoju karijeru sve više usmjerava prema crtanim biografijama velikana iz svijeta glazbe, a zahvaljujući naporima domaćeg izdavača Strip centar Tino, hrvatska su izdanja njegovih novijih radova nalaze se među prvim prijevodima u svijetu. Posljednja u nizu Kleistovih biografija objavljenih u nas, nakon “I See A Darkness” o Johnnyju Cashu, “Castro” o naslovnom kubanskom revolucionaru i “Mercy on Me” o Nicku Caveu, priča je o početnoj fazi karijere Davida Bowieja, “Starman”, prvo izdanje u nizu u kojem je već najavljen i sljedeći tom, “Low”, koji pokriva berlinsku fazu najslavnijeg vanzemaljca s našeg planeta.
Ako prethodna definicija Bowieja zvuči kontradiktorno samoj sebi, to ne treba gledati kao problem. Upravo je Bowiejevo proturječje jedna od najbolje pokrivenih tema u Kleistovom stripu. Poput Walta Whitmana u njegovoj slavnoj pjesmi, i Bowie u sebi sadrži mnoštva, a neke od njegovih persona su doista i suprotstavljene jedna drugoj. Kleist se najviše bavi Bowiejevim alter egom, Ziggyjem Stardustom, figurom za kojom je svijet poludio i koja mu je pružila platformu za razvijanje punog potencijala u karijeri koja je, kao što je često slučaj, počela skromno i s puno muke. Ipak, Ziggy je ovladao Bowiejem koji je u stripu prikazan u čestim sukobima sa zrcalom dok gubi vlastitu osobnost nauštrb legende o spasitelju sa zvijezda kojeg je osmislio. Kako bi izvojevao pobjedu nad likom, David ga mora uništiti, kao i kostim svakog sljedećeg lika koji će preuzeti u budućnosti, upravo stalnom mijenom definirajući svoj autorski integritet.
Ono što se ovom stripu može prigovoriti isti su problemi koji su se pojavljivali i u Kleistovim ranijim izdanjima, pogotovo u najrecentnijem “Mercy on Me” u kojem nije uspio prenijeti Caveovu slojevitost na papir, već ga ostavlja na razini karikature na koju je često sveden u medijima. “Starman” pati od slične dijagnoze, čini se da su svi likovi u stripu opsjednuti samo slavom i spremni su na sve kako bi je stekli. I dok je taj fenomen svakako bio prisutan na pop kulturnoj sceni u ovdje prikazanom razdoblju, pogotovo među ekipom okupljene oko Factoryja Andyja Warhola, kao i u samoj Bowiejevoj karijeri, Kleist se mnogo više posvećuje tom aspektu, umjesto da pokaže Bowieja i njegove kolege poput Iggyja Popa, Loua Reeda, Marca Bolana i drugih, kao kreativne umjetnike koji su ipak postali to što jesu na osnovu svojih pjesama – u Bowiejevom slučaju više nego na šarolikosti kostima i frizura. Premda su, naravno, i ti elementi igrali bitnu ulogu.
“Starman” tako može ponekad podsjetiti na Bowiejevu recentnu lošu filmsku biografiju “Stardust” u smislu da je, osim što velikim dijelom oba uratka pokrivaju isto razdoblje i teme (poput propasti Davidovog brata Terryja koji tone u ludilo), počesto teško vjerovati da je lik kojim se djelo bavi uistinu stvarni David. Za razliku od filma u kojem je uloga dodijeljena Johnnyju Flynnu koji ne dijeli praktički nikakve fizičke osobine s pjevačem, Kleist je najbolji u vizualnom dočaravanju svog subjekta jer slikom uspijeva doprijeti u umjetnikovu srž; isti slučaj bio je i u prethodnim njegovim biografijama. Zakazuje pak u tekstu, a tu ponovno ne pomaže ni mjestimično slab prijevod, još jedna od boljki koje se nažalost ponavljaju. Mooglo bi se ovdje dodati i da je neobičan odabir za naslovni vizual stripa o Ziggyju Stardastu odabrati crtež koji prikazuje Bowieja s crveno-plavom munjom Aladdina Sanea, ali to već možda graniči i s fanovskim cjepidlačenjem.
Ono što u jednu ruku tješi i obećava jest to da će se Kleistova priča o Bowieju u svom sljedećem nastavku odmaknuti od rane faze karijere koja je uvijek najnezgodniji dio svake biografije, budući da dobivamo dojam da je trnoviti uspon svake glazbene zvijezde uglavnom isti. Ako se autor uspije izvući iz drugih stupica koje se priječe originalnom pričanju životne priče slavnih (uglavnom klišeji o raznim ovisnostima koje junaka moraju slomiti prije nego ponovno osvoji svijet), Kleist bi mogao biti na dobrom putu da se u nastavcima iskupi za propuste u prvom stripu i čak ih na neki način opravda. “Starman”, naime, ni u kom pogledu nije loš strip, ali je svakako mogao biti bolji.
(Strip centar Tino, 180 stranica, tvrdi uvez, veljača 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
