Nakon dvije godine čekanja zbog pandemije, INmusic festival sinoć je otvorio svoja vrata na jarunskom Otoku mladosti i priredio odličan start u kojem su dominirala tri sastava; britanski IDLES, irski Fontaines DC i američki Killers.
Mašinerija 15. jubilarnog izdanja INmusica krenula je punom parom i već prvog dana priredila niz koncertnih oduševljenja u širokom spektru. Američki Killers predvođeni Brendanom Flowersom bili su ‘zaduženi’ za sferu spektakla za najširu publiku, irski Fontaines DC evoluirali su u jedan od najvažnijih mladih rock bendova današnjice, dok su IDLES zasjali u sjaju rock giganata s pokrićem i smislom.
Za autora ovih redaka, dvoumljenja nema, IDLES su definitivno odnijeli titulu headlinera prve večeri. Naime posljednje pretpandemijske 2019. godine gledao sam ih u Oslu gdje osim što su briljirali u izvedbi i vratolomnim stapanjem s publikom, jedini su se izdvajali s jasnim stavovima i porukama koje su bez zadrške, ne samo upućivale na probleme nesnošljivosti današnjeg društva, već nudile i zdravorazumska rješenja.
I tada je pjevač Joe Talbot u multikulturalnoj Norveškoj pred izvedbu pjesme „Danny Nedelko“ govorio o imigrantima kao ljudskim bićima, a ne nametnicima, koji svojim radom pridonose boljitku sredina u koje su silom prilika došli, iako je spomenuta zemlja daleko od praksi žilet žica ili radikaliziranih politika fobija prema strancima i Brexit politike. Sinoć na Jarunu, slične Talbotove riječi odjeknule su jednako snažno i važno pred puno većim auditorijem i na koncu na geografskom prostoru na kojem nema obitelji koja vani nema nekog svog ‘Dannyja Nedelka“.
U tim trenucima INmusic nije bio samo puka zabava za mase, već je odaslana poruka narativa prizivanja svijesti o suživotu upravo u vrijeme ratnih previranja na Starom kontinentu. Kompletni IDLES odašilju tu poruku gradnje novih vrijednost u kojem ni na osobnom planu svaki od njih ne želi nikoga, kao mi volimo reći, zajebati. Talbot nije htio zajebati ni one koji su svirali nakon njih, jer nakon što ga je mikrofon dvaput izdao, bacio ga je u publiku onako kako ribiči u vodu bacaju sitnu ribu. Prije toga je pitao tehničara koji se vrzmao po pozornici i rješavao problem je li kvar u kablovima ili u mikrofonu. Kad je čuo da je s kablovima sve u redu, nije dvojio u svom naumu.
Talbot je bio, općenito, i jedan od rijetkih frontmena koji se zahvalio i fotografima nakon što su oni obavili svoj posao snimanja prvih nekoliko pjesama u pitu. Tu se može potegnuti i misao da šljaker prepoznaje šljakera, bez obzirao od kud dolazio, kao što je i euforija tijekom izvedbe pjesme „Mother“ jasno ukazivala na svjesnost o tome kakvo gaženje ljudskog dostojanstva može biti šljaka u današnjem, naizgled sređenom, svijetu. Rijetki nemaju poslom preopterećenu majku.
Sam koncert je bio besprijekorno zajedničko putovanje benda i publike prema katarzi. Na očigled se stvarala ta nova vrijednost o kojoj je Talbot pričao. Već na „Car Crash“, drugoj pjesmi po redu se publika na Talbotov prijedlog razdvoji pa sredini i krenula u pogo u kojem je s gitarom završio i Lee Kiernan, a isto je ponovio na kraju i njegov kolega u haljini Mark Bowen (za kojeg su već po izlasku na pozornicu neki u publici komentirali da je to engleski Mrle). Kad je Talbot nakon sat i pol čvrste i energične svirke IDLES-a konstatirao: „Zagrebe, uspjeli smo“, bilo je kristalno jasno da je to bila zajednička pobjeda.
Fontaines DC, koji su potom nastupili na World Stageu, su u periodu pandemije izrasli u veliko ime i pored toga što nije bilo koncerata. Uporno su se držali svog filma. Njihov „A Hero’s Death“ bio je jedan od najvažnijih albuma 2020., a već sad se može reći da na kraju ove 2022. neće biti godišnje liste bez „Skinty Fia“ albuma. Na 14. INmusicu 2019. su bili u najmanju ruku nepoznanica većini koja im je došla na koncert na Hidden Stage, a sinoć su bili jedna od glavnih atrakcija. Čak se može reći da mi je malo i nedostajala neka njihova srednja evolucijska faza u kojoj su se od grupe irskih autsajdera (kakvi su bili s „Dogrel“ albumum) prometnuli na razinu potpuno oblikovanog indie benda koji je spreman ‘potegnuti mase’.
Pompoznu usklađenost zvuka i svjetlosnih efekata ponudila je već prva izvedena „In ár gCroíthe go deo“, a tako nešto ne mogu prirediti autsajderi, već utegnuti bend koji cilja jako visoko. U toj izuzetnoj profesionalnoj razini nisu samo nastavili u narednima „A Lucid Dream“, „Sha Sha Sha“ i „Roman Holiday“, već u cijelom odlično tempiranom i osmišljenom jednosatnom nastupu. Ne sjećam se da mi je neki koncert brže protekao, gotovo da me pomalo uhvatila sjeta, a ne adrenalin kad je „Boys In The Better Land“ došla kao jasan signal da će koncert uskoro biti gotov. Na posljednjoj „I Love You“ su Killers već bili izašli na Main Stage i bilo je jasno da neće biti ni kratkog bisa, jer to više nije gig na Hiddenu koji živi neki svoj život i gdje se bis može spontano dogoditi.
Killers? Reći ću ovako; za nas nešto starije „Sam’s Town“ je nekako bila posljednja uzbudljiva stanica tog benda. A kad je 2008. singl „Human“ najavio „Day & Age“ album nekako je bilo očito, onako lasvegaški kazano, da su svi ulozi stavljeni na popularnost i da neće biti potrebe za nekim dubinskim izučavanjem njihovih nosača zvuka, jer će svi dosezi benda biti stalno prisutni u air-playu širokog spektra.
Killers su se od tada profilirali kao koncertna institucija za spektakle. U tom smislu bili su nekako idealan izbor za postpandemijsko otvaranje i samog INmusica. Trebao je netko tko će taj spektakl ‘voziti’ sigurno i u pozitivnom duhu sa svom pratećom pirotehnikom i ogromnim količinama konfeta za sat i pol bezbrižnosti uz agilnog frontmena kakav je Brendan Flowers, koji je sinoć bio i u dobrom raspoloženju i odličnoj vokalnoj formi.
Nema se tu ništa za prigovoriti, kad je scenarij spektakla pažljivo osmišljen i točno po špagi profesionalno izveden u situaciji u kojoj je spomenuta „Human“ jedan od aduta koji se čuva za kraj. Ali dalje od te sfere ne treba ni ići jer Killers su poput grada iz kojeg dolaze; blještavo svjetlo neona usred pustinjske noći koje vabi obećanjima o sreći. Kulisa. Oaza koja može biti okrutnija od pustinje, ako nemate sreće, a sreća je sve što tamo trebate imati. Tako i Killers; rock and roll koji to baš i nije. Više grmi izvana, nego što pogađa iznutra. Trudio sam se ostaviti predrasude po strani, ali zagnjavi taj neki jedno te isti klišej kao da se stalno iznova želi oživjeti osjećaj kakav je Bryan Adams jednom davno otpjevao u „Summer Of ’69“. No puno njih želi upravo to – da glazba samo nosi, po mogućnosti refreni koje pjevuše uz radio kad se voze kući s posla.
Na festival sam stigao kad su Španjolke Hinds svirale na Main Stageu. Na momente su bile i nespretne, ali su imale mladenački entuzijazam pa su sve to iznijele u pozitivnom duhu, taman kao neka dobrodošlica na festival kojeg nije bilo dvije godine. Beogradski bend KOIKOI, jedno od najugodnijih glazbenih iznenađenja s nezavisne scene tijekom pandemije, po četvrti put je pohodio Zagreb, ako se ne varam. Atmosferu su gradili postepeno krenuvši s laganijim pjesmama „Ogledalo je zrcalo“, „Hrast“ i „Dodol“, a nešto kasnije sa svojim propulzivnim dance floor / rock hibridima kao što su „Pozivi u stranu“ i „Hangar“ koji su vodili do kolminacije koja je na njihovim koncertima uvijek pjesma „Misisipi“. Kao da su odlučili pratiti smiraj vrućine koja je jučer došla u grad, a ne krenuti ‘u glavu’, što je u tom trenutku uistinu odgovaralo mojim osjetilima koja su više bila fokusirana na ono što će prvenstveno donijeti nastupi IDLES i Fontaines DC.
INmusic se vratio i već prvi dan donio lepezu headlinera za svačiji gušt. Danas bi situacija trebala biti drukčija obzirom da će Nick Cave & The Bad Seeds zauzeti Main Stage na čak dva i pol sata.
Saznajte više:
Finale 15. INmusic Festivala – Welcome to the Upside Down
15. INmusic, dan treći – velika rokenrol prevara i nikad ekstremniji headliner
15. INmusic, dan drugi – samo je jedan kralj
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
