Tijekom filma likovi će toliko puta ponoviti da je ‘kirurgija novi seks’, da će se gledatelj zapitati čemu tolika potreba da se tagline filma pretvori u njegov refren.
Takozvani body horror specifičan je žanr filmova strave i užasa koji se koncentrira na groteskne promjene na ljudskom tijelu, bilo u obliku mutacija, sakaćenja ili na bilo koji drugi način koji u gledatelju budi osjećaj nelagode ili mučnine. Premda je na neki način prisutan u filmu pedesetih, žanr je počeo stjecati popularnost u drugoj polovici sedamdesetih, te pogotovo osamdesetih godina, a jedan od glavnih začetnika i vjerojatno čovjek čije se ime najviše spominje u vezi s ovim podžanrom kanadski je filmaš David Cronenberg.
Tkogod je kao ljubitelj filma odrastao u osamdesetima godinama teško da je ikada iz glave uspio izbaciti nakaradne vizije koje je Cronenberg oživljavao u svojim filmovima. Od eksplozije glave u “Scanners”, preko rastrganih tijela u “Videodrome”, do nakaradnog lica Jeffa Goldbluma kad prođe transformaciju u “The Fly”, bilo je tu napretek materijala za hranjenje dječjih noćnih mora. U devedestima će se u filmovima sve više baviti psihologijom, ali ponovno je teško zaboraviti žoharske pisaće strojeve iz “Naked Lunch” kao i spolne odnose s bogaljima stradalim u automobilskim nesrećama u “Crash” iz 1996. godine.
U novom stoljeću redatelj se odmiče od žanra s kojim je u prvom dijelu karijere postao jednakoznačan. Između 2005. i 2011. snimit će i tri svoja najuspješnija kasna filma, a u sva tri glavu ulogu igrat će Viggo Mortensen. Riječ je o kriminalističkim dramama “A History of Violence” i “Eastern Promises”, te o biografskom “A Dangerous Method” u kojoj Viggo glumi Sigmunda Freuda. Nakon toga u sljedeća dva filma Cronenberg svoju glumačku zvijezdu nalazi u Robertu Pattinsonu, no “Cosmopolis” i “Maps to the Stars” nisu oduševili, a redatelj nakon toga uzima čak osam godina pauze da bi se sada vratio s “Crimes of the Future”, filmom koji dijeli naslov s jednim od njegovih prvih uradaka, premda ni na koji drugi način nisu povezani.
Moglo bi se reći da je Kanađanin ovdje posegao za svojim starim, provjerenim oružjima. Prije svega, u ulogu glavne zvijezde vratio je Mortensena koji je zauzvrat iznio jednu od svojih najmističnijih i najpamtljivijih uloga kao Saul Tenser, čovjek kojemu neprestano rastu novi nepoznati organi koje zatim u umjetničkom performansu javno odstranjuje uz pomoć svoje partnerice Caprice (Léa Seydoux). Čim govorimo o javnom odstranjivanju organa, jasno je da se Cronenberg vratio i žanru body horrora koji ga je (i kojega je) proslavio.
Kao što sam naslov filma kaže, radnja se odvija u budućnosti i to onoj njezinoj verziji u kojoj je ljudski rod toliko evoluirao da više ne osjećaju bol. Ovaj koncept poteže brojna moralna i fizička pitanja kojih se Cronenberg dotiče tek ovlaš i površno, kako bi se mogao najviše posvetiti onome što ga oduvijek fascinira, a to je seksualizacija rana i ostalih grotesknih promjena na ljudskom tijelu koje smo ranije spominjali. U “Crimes of the Future” toga ponovno ima napretek, pa je konačni rezultat film koji vizualno uznemiruje jednako koliko i zavodi. Tijekom filma likovi će toliko puta ponoviti da je “kirurgija novi seks”, da će se gledatelj zapitati čemu tolika potreba da se tagline filma pretvori u njegov refren.
Pritom zavođenje i nije nužno samo ono seksualne vrste, već je u pitanju i vizualna kvaliteta filma, prvenstveno fotografija Douglasa Kocha i fantastična scenografija redateljeve dugogodišnje suradnice Carol Spier koja u sjećanja doziva njihove prethodne zajedničke radove ali i kostimi poput kukuljice u kojoj Mortensen provodi najveći dio filma. Uz glumački par u glavnim ulogama izvrstan posao odrađuje i Kristen Stewart u netipičnoj roli sramežljivice koja pada na Tenserovu neodoljivu privlačnost te dokazuje da je svakim novim filmom sve bolja glumica.
Problem filma leži u njegovoj bolnoj nedorečenosti, gotovo noirovskom zapletu koji u konačnici ne skriva nikakvu posebnu misteriju. Njegov završetak sigurno će otuđiti velik dio publike koja će se osjećati prevareno ulaganjem pozornosti u jednu zamišljen svijet budućnosti, da bi na koncu bio nagrađen pričom koja ne vodi nigdje, a sva zanimljiva pitanja koja postavlja ostavlja nerazrađenima. Svi oni koji vole klasičnog Cronenberga bit će zadovoljni što se majstor vratio svojoj početnoj antiestetici, no osim tematike i tehničkih dostignuća ostavit će dojam bliži pilotu neke potencijalne serije nego samostalnom filmskom uratku jednog od neupitnih majstora strave. Drugim riječima: not great, not terrible.
(Metropolitan Filmexport, 2022.)