Jedan čovjek, jedna gitara i puno sjete.
Album „Shore“ grupe Fleet Foxes objavljen je 22. rujna 2020. na jesensku ravnodnevnicu i u jeku pandemije koronavirusa, kad se u SAD-u nije moglo nigdje nastupati. Promotivna turneja tog četvrtog albuma bila je propala već u samom startu, iako se nažalost radilo o boljem izdanju u odnosu na prethodni „Crack-Up“ iz 2017. s kojim je bend bio pregrupiran i ponovno aktivan na sceni.
Nekako u skladu s tim vremenom sveopće izolacije nastao je i „A Very Lonely Solstice“, ujedno i prvi koncertni album Fleet Foxes i to bez prisustva publike. U stvari je riječ o solo akustičnom nastupu pjevača i frontmena Robina Pecknolda u bruklinškoj crkvi St. Ann & Holy Trinity na kojem je u par navrata zapjevao i ženski zbor Resistance Revival Chorus (a tu i tamo se oglasio i bubnjar Homer Steinweiss), koji je izveden 21. prosinca iste godine, dakle na zimski solsticij. Tada se nastup mogao pratiti i preko video streama, a godinu dana kasnije je objavljen i kao koncertni film, tj. zasebni album.
To tužno ozračje za, ne tako davno, tužno vrijeme donijelo je svojevrsno pročišćenje u izričaju Fleet Foxes, tj. Pecknolda, dokaz da magija postoji i kad produkcije nema, ili je bar minimalna. Pastoralni zvuk pronašao je i isti takav ambijent, a Pecknold zablistao kročeći stazom koju je davno utabao Neil Young kao jedan od uzora grupe.
Nastup otvara zborna izvedba „Wading in Waist-High Water“, a identično kao i na albumu „Shore“ prati ju „Sunblind“ u Pecknoldovoj solo izvedbi. Umjesto „Can I Believe You“ (koja je sačuvana za finalni krešendo uz Resistance Revival Chorus) kao treća se neočekivano ukazuje „Morning Of My Life“, preimenovana u „In The Morning“, obrada Barryja Gibba čiji original datira iz 1965. godine. Potom slijedi „Tiger Mountain Peasant Song“ s eponimnog prvijenca.
„Maestranza“ označava povratak na „Shore“, no vrhunac središnjeg dijela ipak donosi „Helplessness Blues“ s istoimenog drugog albuma iz 2011. godine, da bi svoje mjesto potom pronašla i tradicionalna folk balada „Silver Dagger“ koju je u XX stoljeću možda najviše proslavila Joan Baez. Nakon toga snagu ogoljene emocije uz pratnju akustične gitare dokazuju „Featherweight“ i „A Long Way Past the Past“, također s recentnog albuma „Shore“ i koje se također dobro uklapaju u vibraciju još jednog „Helplessness Blues“ zgoditka, a to je „A Long Way Past the Past“. Kao jedina s „Crack-Up“ albuma dolazi „If You Need to, Keep Time on Me“, dok kraj pripada novima „I’m Not My Season“ i već spomenutoj „Can I Believe You“.
Izuzme li se pjesma „Helplessness Blues“ jasno je da je Pecknold ‘podignuo ručnu kočnicu’ kad je riječ o iskušanim hitovima grupe Fleet Foxes. Skoro da je pažljivo koračao između najsvjetlijih momenata s prva dva albuma, zauzimajući time stav da nije pogodno vrijeme za hitove, već za hermetično čitanje glazbe Fleet Foxes između redaka, i dakako, predstavljanje novih pjesama koje u tom trenutku nisu mogle uživo pronaći svoju publiku.
„A Very Lonely Solstice“ se može (i treba) doživjeti više kao dokument jednog vremena u kojem se zbog sigurnosnih uvjeta nije čak smio ni bend okupiti za jedan session, već je ‘knjiga spala na jedno slovo’. Ali i to ‘jedno slovo’ pokazalo se dostatnim u tom jako usamljenom solsticiju Ljeta gospodnjeg 2020. Kako je ogoljeni Pecknoldov vokal ispunio prostor crkve, takav se i prelio emocijama kroz zvučnike. Skoro da čovjek zažali danas za tom intimnom samoćom pogodnom za preslagivanje misli dok sluša pastoralnu Pecknoldovu blagost i ranjivost u ovom poludjelom vremenu Ljeta vražjeg 2022.
Ocjena: 7/10
(ANTI- / Dancing Bear, 2021.)